Najmlađa stanovnica koja trenutno živi pod krovom Doma penzionera u Tuzli je 20-mjesečna Anida Ljaljić koja s roditeljima, nenom, dedom, tetkom i njenom porodicom tu stanuje otkako su im imanja i kuće uništeni prije pola godine u majskim poplavama i klizištima.
U Domu penzionera utočište je pronašlo 15 porodica i mnoge od njih aplicirale su na općinske konkurse za dobivanje placa ili novca za kupovinu dijela građevinskog materijala. Ipak, ističu da čak i ako im se posreći, pa prođu na konkursima, ne znaju od čega će ponovo praviti kuće.
Željni voća i slatkiša
– Kažu nam da rušimo svoje kuće i da materijal prenosimo na plac. Od muževe invalidnine koja iznosi 250 KM kupujemo lijekove i plaćamo rate kredita. Nas je devetero, a niko ne radi. Hvala Mirsadu Bakaloviću, direktoru Doma penzionera, koji nam je omogućio smještaj i hranu, ali nije to to. Vjerujte, željni smo voća, a djeca se mnogo obraduju kada im neko da čokoladu. Slatkiša je nedovoljno za svu djecu. Ne znam gdje su otišle stotine tona hrane, pića i higijenskih sredstava koje nam je svijet poslao – kaže nam Fadila Ljaljić.
Njena kćerka Lejla Vrabac ističe da su ih u početku obilazile „razne komisije, civilne zaštite, crveni krstovi“…
Čista laž
– Svi su nas popisivali, ali za ovih šest mjeseci nismo dobili ništa osim po 50 KM i jednog paketa s uljem i brašnom, koji nismo mogli iskoristiti jer nemamo šporet ni posuđe. Ne znamo šta da radimo. Rekla sam načelniku (Jasmin Imamović, SDP) da hoću posao, da hoću da čistim, ali ništa nije odgovorio. Na posljednjem sastanku pozvao je policiju jer smo mu, navodno, prijetili. Policajcima je bilo žao nas – kazala je Vrabac.
Ovi ljudi bili su u ovoj ustanovi i prije devet godina, kada im je klizište u ulici Šljivice u tuzlanskom naselju Paša Bunar ugrozilo stambene objekte.
– Tada se brdo zaustavilo na krovu moje kuće. Vlasti su obećale sanaciju, ali nikad se ništa nije odradilo, niti su više ikada izašli na teren. Isto se ponovilo i ove godine, kada se padina zaustavila na krovu kuće mog sina. Nisam aplicirala na konkurse, jer su vlasti obećale da će sanirati klizište, mada mislim da je to čista laž – ogorčena je i Šemsa Hurić.
Čas se smijemo, čas plačemo– Generalno gledajući, svi se dobro slažemo, mada nas ova situacija deprimira i stalno mijenjamo raspoloženje. Čas se smijemo, čas plačemo. Kada nas djeca vide uplakane, onda se i ona rasplaču. Svađamo se pa se pomirimo. Galamimo jedni na druge, a onda se grlimo i ljubimo. Djeca noćima mirno ne spavaju. Dolaze doktori, hoće da nam daju injekcije za smirenje, ali mi to odbijamo jer smo svjesni da to nije rješenje problema – ispričala nam je Vrabac.
(A. Arnautović / Avaz)
