Psi na ulici su potencijalni zdravstveni problem: Razgovor s povodom: dr. Azra Džaferagić Franca, Zavod za javno zdravstvo TK.

Psi na tuzlanskim ulicama su napušteni, gladni, promrzli, željni pažnje, ali i potencijalno opasni. Upravo činjenica da su ulični psi mnogima sinonim za ujed i traume donosimo razgovor sa doktoricom iz Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona Azrom Džaferagić Franca koja je ujedno i član stručnog tima koji je Fondacija tuzlanske zajednice uz podršku GFCF (Global Fund for Community Foundations) oformila sa ciljem rješavanja ovog sve izraženijeg problem u gradu.

Koliko je problem pasa lutalica zaista izražen u Tuzli?

To nije isključivo problem naše loklane zajednice, nego je on izražen u svih 13 općina Tuzlanskog kantona u kojima mi „tretiramo ugrize pasa“. Tuzla je najveći grad u TK zbog čega je problem tu najizraženiji, ali ništa manje alarmantna situacija nije ni i u drugim gradovima.

Godišnje se zabilježi od 430 do 480 ugriza, no sve češće su u pitanju ugrizi pasa iz čopora. U slučaju ugriza od strane takvog psa mi odmah započinjemo vakcinaciju jer se plašimo da se u čoporu virus lakše održi, a psi zajedno komuniciraju ližući se ili jedući istu hranu. Zabrinjava nas i činjenica da su na ulici sve primjetniji rasni psi koji nisu adaptirani na uslove života vani jer su navikli da se o njima brine i da ih se hrani. Takvi psi su izrazito agresivni, a na ulici su se našli zato što su ih vlasnici napustili čime su i sami odgovorni za ovakvo stanje na terenu. Grad mjesečno zbrinjava 25 pasa što je nedovoljno da bi se problem reducirao jer se psi na ulici svakodnevno razmnožavaju čime se ovaj problem dugoročno usložnjava.

Šta treba činiti u situaciji kada do ugriza dođe?

Najčešće nastane panika zbog ugriza psa i prvo javljanje ljekaru je obično u Službi hitne medicinske pomoći. Tu se rana opservira, a potom se pacijent upućuje nama, u Zavod za javno zdravstvo TK, u Ambulantu za antirabičnu zaštitu. Izuzetno je bitno pridžavati se rokova zbog pedioda inkubacije stoga građane najčešće zanima hoće li zakasniti sa terapijom koja se treba primiti unutar 48 sati od nastanka ugriza. Ukoliko nam je pacijent upućen iz porodične/obiteljske medicine, on je već tamo primio vakcinu protiv trovanja krvi, u narodu znanu kao tetanus. Po dolasku kod nas, mi započinjemo svoju proceduru koja se razlikuje od dotadašnje koju je pacijent predhodno prošao.

Zakonska procedura je takva da se prvo iscrpe sve mogućnosti da se životinja koja je nanjela ugriznu ranu pronađe i pregleda, a ako to ne može onda vakcinišemo pacijenta. Ipak, problem je što najveći broj ugriza jeste od strana pasa kojima se ne zna vlasnik, odnosno od strane pasa lutalica.

Procedura započinje pronalaskom životinje, međutim to nije lagan posao. Kako prepoznati baš tog psa koji nas je ujeo?

Ukoliko je riječ o psu lutalici, građani se najčešće javljaju Službi za komunalne poslove za pomoć oko hvatanja pasa. Građani su nakon ugriza uplašeni, često nam kažu da se ne sjećaju koji ih je pas napao ili jednostavno to nisu mogli odrediti jer je bio mrak ili je to bio pas iz čopora. Psi lutalice su agresivni, divlji, ne dozvoljavaju sebi prilazak i zato ova služba (Higijeničarska služba pri JKP Komunalac Tuzla) adekvatno pomaže pri hvatanju psa, uz uslov da građanin koji je bio napadnut mora biti sa njima i identifikovati psa.

Taj pas potom ide u JP Veterinarsku stanicu doo Tuzla i biva podvrgnut trokratnom pregledu (tokom deset dana pas se pregleda nultog, petog i desetog dana). Ukoliko tokom tog perioda pas ne pokaže simptome bjensoće, nama je to znak da naš pacijent ne može oboliti od bjesnoće. Time se završava pregled pacijenta sa kojim smo sve vrijeme bili u kontaktu radi eventualnih promjena ili nedoumica. U slučaju da se posumnja na bjesnoću odmah se alarmira i JP Veterinarska stanica doo Tuzla, Zavod za javno zdravstvo i to je pokazatelj dobre saradnje svih, direktno uključenih, ustanova kada je pitanju opservacija pacijenta koji je imao ugriz životinje.

Ujed psa potencijalna je mogućnost za dobijanje bjesnoće…

Svaki pacijent koji nam se po nastanku ugrizne rane javi bude pregledan, rana bude orađena i dobije upute kako da provodi terapiju koja mu se odredi. Bjesnoća je bolest zajednička i za životinje i za ljude koja je 100% smrtonosna, a posljednji smrtni slučaj zabilježen kod nas bio je ‘70-tih godina prošlog stoljeća.

Uz medicinsku obradu, pacijentu se uvijek daje letak sa osnovnim informacijama o bjesnoći i pacijenti nam se uglavnom naknadno jave sa željom za saradnju sa našom ustanovom jer im bude jasno koliko je zajedničko djelovanje u tom slučaju neophodno. Ukoliko imamo životinju koja je ugrizla pacijenta i uz malo muke postoji šansa da je uhvatimo i pregledamo, onda je to malo „maltretiranje pacijenta“ u odnosu na impliciranje seruma koji je dostupan u ograničenim količinama i daje se samo u medicinski opravdanim situacijama, a ne na pacijentovo traženje, kao i antirabične vakcine u pet doza.

Postoji preventivna zaštita koja se daje građanima koji su u riziku da obole od bjesnoće i to su obično veterinari, veterinarski tehničari, osobe zaposlene u azilu, šumari, biolozi, sakupljači šumskih plodova ili su u većem procentu izloženi ugrizu životinja, naročito onih divljih.

Koliko košta jedno provođenje postekspozicijske antirabične zaštite za pacijenta prosječne tjelesne težine od 80 kg?

Postekspozicijska antirabična zaštita je zaštita nakon ugriza i doza se određuje na osnovu težine pacijenta. Serum za antirabičnu zaštitu aplicira se 21 jedinica/kg tjelesne težine. Tako bi osoba od 80 kg trebala primiti 1.600 jedinica što u konačnici košta oko 2.000 KM.
Serum je pakovan u bočicama od 2ml i 5ml i različite je jačine, a mi moramo koristiti nekoliko njih. Serum koji ostane u bočici mora se potrošiti u roku od 8 sati ukoliko se ona čuva na temperaturi do maksimalnih +6 stepeni, inače se mora uništiti i neupotrebljiva je. Uglavnom, 280 ili 500 jedinica se nalazi u bočicama i mi vršimo kombinacije do potrebnog broja u cilju što manjeg odbacivanja neupotrebljenog seruma.

Važno je naglasiti da niko od građana/pacijenata ne bude ne pregledan. Mi nastojimo iscrpiti sve mogućnosti prije zakonom predviđene vakcinacije jer nastojimo racionalno trošiti količine seruma i vakina koje imamo.

Odakle se nabavljaju vakcije i ko snosi njene troškove?

U posljednjih šest godina od kada se antirabična zaštita provodi u Zavodu za javno zdravstvo TK, serum i vakcine dobijali su se od Federalnog zavoda za javno zdravstvo i sredstava koje je obezbjeđivao Zavod zdravstvenog osiguranja TK. Nabavka se vrši na entitetskom nivou jer je bjesnoća regulisana Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti koji je obavezujući i mi nemamo prostor da razmišljamo treba li ili ne imati ove vakcine.

Do sada je serum nabavljan od Imunološkog zavoda iz Hrvatske, no zbog unutrašnjih previranja u Imunololškom zavodu postoji mogućost da se situacija iskomplicira u narednom periodu jer bi mogla biti smanjena proizvodnja seruma.

To znači da će se morati pronaći novi dobavljači iz šireg okruženja s tim da se sada zna da su njihove cijene antirabičnog seruma znatno više što će u konačnici značiti da ono što sada košta 2.000 KM vrlo brzo će koštati 2.000 eura.

Imaju li građani dovoljno predznanja o ovoj temi?

Kroz razgovor sa pacijentima primjetno je pomanjkanje znanja za preventivno djelovanje što se najbolje može uočiti u incidentnim situacijama. Tu se da uočiti veliki prostor za djelovanje. Ljekari Zavoda za javno zdravstvo idu u lokalnu zajednicu sa ciljem da edukuju građanstvo o temama koje ih zanimaju, međutim, ugrizi pasa nikada nisu njihov prioritet. (praviprijatelji.info)