Priča o Zerini i Julijani iz Tuzle je priča o osjećaju za pomoć nekome kome je pomoć potrebna. O suosjećanju sa nekim ko je prepušten, preplašen i nemoćan. O zajedničkoj borbi, nadi i istrajnosti da pomognu. Suština njihovog iskustva i nije u tome kome je trebala njihova pomoć nego upravo u tome da je u današnjem društvu sve manje onih koji su spremni da pomognu drugima, da se žrtvuju, potroše vlastito vrijeme i novac unaprijed znajući da će im sve biti vraćeno ‘samo’ iskrenim pogledom zahvalnosti. U konačnici svi ljudi žive pod istim nebom, ali nemaju iste horizonte, ovo je njihova priča:
– Naša priča počinje od 26. feburara ove godine kada sam vidjela psića u Dubnici kod Kalesije. Bila je puštena i u neograđenom dvorištu. Ubrzo sam se raspitala kome pripada i jedan čovjek je rekao da je prije 5-6 mjeseci pronašao psa pored puta kod Brčkog. Rekao je tom prilikom da je pas stojao uz cestu koja prolazi kroz šumu, nije bilo naseljeno mjesto, stojala je na kiši i kao u filmovima, nekog čekala da se vrati po nju. Obzirom da su joj zadnje noge bile nepokretne, čovjek je znao je da ako je ostavi neće moći sama preživjeti. Bilo mu je žao i on je odveo sebi u dvorište gdje se brinuo onoliko koliko je mogao, sjeća se Zerina prvog susreta sa svojim današnjim ljubimcem.
– Obzirom da je Zerinu sudbina psića potresla već sutra je nazvala čovjeka i pitala može li je može uzeti sebi da joj proba pomoći i odvesti je veterinarima. Nakon što je čovjek pristao da Zerina pokuša pomoći psu tada sam i ja odlučila da krenemo skupa u misliju spašavanja, ističe Zerinina prijateljica Julijana.
Dvije prijateljice su pored izdvojenih vlastitih sredstava skupile i novčane donacije prijatelja, a nakon toga odvele psa u Domaljevac gdje je odmah rečeno da se zadnje nogice operacijom ne mogu u potpunosti izliječiti i da je najbolje da pokušaju s fizikalnim i hidro terapijama.
– Mi smo ipak tražile drugo mišljenje i otišle smo najprije u Sarajevo kod Dr. Čustovića, koji nije naplatio ni pregled ni rentgen, što je u današnjem vremenu zaista za veliku pohvalu. Nažalost, doktor nije mogao ništa zaključiti samo na osnovu rentgena, pa nas je poslao u Beograd kod Dr. Lončara na magnetnu rezonancu i neurološki pregled. Nije nam preostalo ništa drugo nego da se uputimo i u Beograd. Nakon neurološkog pregleda, doktor je odmah ustanovio da nema pomoći za njene nogice jer je prekasno. Imala je neki prekid u kičmenoj moždini i da se 48 sati nakon povrede reagovalo u potpunosti bi se sanirala njena povreda, sjećaju se borbe za normalan život njihove “Pipi”, Zerina i Julijana, te zaključuju na kraju svoje borbe:
– Naravno, naša ljubav prema našoj “Pipi” je još veća nego prije, danas kada joj preostaju samo fizikalne terapije i kolica pokušavamo joj u potpunosti olakšati život koliko je to moguće. Kontaktirale smo gospodina Dragana Dimitrijevića koji je ručno napravio kolica po njenim mjerama i svaki dan se trudimo da joj olakšamo i da je razveselimo kako bi što manje osjetila da joj nešto nedostaje. Iako drugačija od drugih, nju klinci najviše vole, a upravo ljubav je ono što joj je i najpotrebnije nakon svega što je prošla u životu, zaključuju za tuzlanski.ba svoje iskustvo, prijateljice velikog srca.
Lijepu i humanu priču Zerine i Julijane najbolje bi bilo zaključiti čuvenom rečenicom Majke Tereze:
„Ako ne možete pomoći stotinama ljudi, pomozite barem jednom biću“.
