Prije 23 godine na vanrednoj sjednici tadašnjeg Opštinskog vijeća Tuzle, vijećnici iz svih političkih partija usaglasili su se da je neophodno hitno organizovati odbranu grada. Selim Bešlagić (73), koji je u to vrijeme bio načelnik Tuzle, uz ostale je imao važnu ulogu u organizovanju odbrane i zaštite građana od Jugoslovenske narodne armije. O tim teškim, ali kako ističe slavnim, historijskim ratnim danima, Bešlagić je govorio u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

“Početkom 1992. godine život u Tuzli odvijao se u nadi da rata neće biti. Međutim, pod tvrdnjama da su svi Srbi u BiH ugroženi, počelo se govoriti o stvaranju nekakvih srpskih opština i srpskih autonomnih pokrajina. Mehmed Meša Bajrić, bivši načelnik stanice Javne bezbjednosti Tuzla i ja bili smo na jednom takvom sastanku u aprilu ‘92. godine, koji se održao u Čaklovićima (tuzlansko prigradsko naselje sa tada pretežno srpskim stanovništvom, op.a), kada je Srpska demokratska stranka tražila referendum. Rekli smo im da to ne dozvoljavamo”, prisjetio se Bešlagić atmosfere koja je vladala uoči odluke o organizovanju građana i policije za odbranu.

– Građani ustali za odbranu Tuzle

Kada su počele pristizati prve grupe prognanika iz Podrinja i prenositi iskustva o zvjerskim mučenjima, silovanjima, ubijanjima i klanju bošnjačkog stanovništva, Tuzlaci su odlučili da formiraju rezervni sastav milicije, kao jedinu legalnu šansu za otpor i organizovano ujedinjavanje jedinica.

“Nismo mogli organizovati armiju, zbog veta Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), a ni ratno stanje nije bilo proglašeno. Tražili smo da se naoružaju važne lokacije u gradu poput Hemijsko-akrilnog kombinata ili zgrade Pošte. Oružje bismo dobili iz kasarne ‘Husinska buna’, ali Milutin Kukanjac, komandant snaga JNA u BiH rekao je rahmetli Aliji Izetbegoviću, predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine, da saglasnost za naoružavanje može dati samo SFRJ, što je bilo nemoguće. Jedina moguća zakonska varijanta bilo je pozivanje rezervne policije. Prijavio se veliki broj građana, a oni koji su imali naoružanje, stavili su ga na raspolaganje i civili su sa policijom ustali da brane ovaj grad i živote svojih porodica. Također, vodili su brigu i o sigurnosti unutar grada, a sve odluke o ovakvom organizovanju bile su zakonite. Od 4. aprila 1992. policija je preuzela funkciju odbrane i nikakvo samostalno organizovanje građana ili paravojnih formacija nije bilo u pitanju. Već dan poslije, 5. aprila, stigla je potvrda da je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine prihvatilo odluku Gradskog vijeća Tuzle”, podsjetio je sagovornik AA.

Zajedničkim djelovanjem policije, opštinskih organa i građana, uspijevali su se riješiti manji problemi između Jugoslovenske armije i civila i veoma se pazilo da ne dođe do incidenta.

‘Građani, naročito Srbi, stekli su povjerenje u policiju, u kojoj su bili i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i ostali. Policija je ponijela najveći teret za sigurnost svih građana, a odluke koje smo tada donosili, bile su presudne za Tuzlu i okolinu. Građani su prepoznali da ih grupe ili pojedinci ne smiju maltretirati. Nije bilo nikakvih nerazjašnjenih dešavanja. Ali, onda se desio 15. maj, haotično stanje i optuživanja bez pravne i činjenične valjanosti. Uslijedile su tri i po najdramatičnije godine, tokom kojih se pokazala odlučnost građana za odbranu dostojanstva i života. To su slavne odluke i svim građanima i tadašnjim saradnicima, veoma sam zahvalan na tome”, ističe Bešlagić, naglašavajući da je najteži dan u bliskoj prošlosti Tuzle 25. maj 1995. godine, kada je na Kapiji, u centru grada, granatom koju je Armija Republike Srpske ispalila sa planine Ozren ubijen 71 građanin Tuzle, a prosječna starost ubijenih je 24 godine.

– Tuzla primila 50.000 izbjeglica

Osim o egzistencijalnim pitanjima Tuzlaka, grad je brinuo i o desetinama hiljada prognanika koji su stigli i u njemu potražili utočište, bježeći od neprijatelja.

“Osim što su nam zbog granatiranja životi bili ugroženi, suočavali smo se i sa glađu. Imali smo mali izlaz preko Kladnja ka Hrvatskoj, odakle smo se snabdijevali. Svima je bilo teško, a onda smo se morali organizovati za prijem izbjeglica, odnosno prognanika. Tuzla je prihvatila, smjestila i nahranila 50 hiljada izbjeglica, onoliko koliko je to u tom trenutku bilo moguće, dok je 400 hiljada njih prošlo kroz ovaj grad, zadržavajući se onoliko koliko je bilo potrebno. Dolazak tolikog broja ljudi teško je organizovati i u normalnim okolnostima, a zamislite kako je bilo u tom trenutku. Znamo da im je bilo teško, ali dali smo sve od sebe”, navodi sagovornik AA, koji je nakon višegodišnjeg političkog djelovanja na svim nivoima vlasti u BiH, danas penzioner koji u društvu supruge, uživa u penzionerskim danima.

Iako uvijek ponavlja da nema druge države osim Bosne i Hercegovine, što je 13. maja 1992. godine vrišteći izjavio u telefonskom razgovoru Tomislavu Pračeru, tadašnjem majoru JNA, Bešlagić osjeća da ga je izdala država koju je branio. Naime, on se zajedno sa Mehmedom Mešom Bajrićem nalazi na potjernici Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, koja je, kako kaže, prije više od godinu dostavljena Tužilaštvu BiH, ali o tom pitanju se ništa ne radi.

“Zatvoreni smo u logoru koji se zove Bosna i Hercegovina. Ne bunim se, jer ovo je zaista divna zemlja i meni je lijepo sa svojim narodom, ali samo saznanje da ste na nekoj potjernici i da vam je ograničeno kretanje stvara veoma nelagodan osjećaj. Prije četiri godine donesena je odluka da smo nedužni, ali to nikada nije potvrđeno i ta odluka nema pravnu jačinu. Kada učestvujete u nečemu, ne možete ne prihvatiti da druga strana smatra da ste krivi. Osjećam se kažnjenim za ono što sam radio da zaštitim građane i teritorij Tuzle, a samim tim i Bosne i Hercegovine, jer država nije adekvatno odgovorila da nas zaštiti”, zaključuje Bešlagić na kraju razgovora za Anadolu Agency.

(Tuzlanski.ba)