Poznati neurolog koji se svakodnevno sreće sa djecom koji imaju sindrom autističnog spektra, a iz svog iskustva otkrio je sa čime je on povezao sve veći broj djece sa ovom bolešću, piše Yumama.

“Odavno već namjeravam da podijelim s vama svoja zapažanja o mogućim posljedicama intenzivnog korištenja u najranijem uzrastu raznih uređaja s ekranima: televizora, kompjutera, tableta, smartfona”, počeo je svoju priču Oleg Koren, dječiji neurolog iz Rusije, pa dodao:

“Odmah da se ogradim i kažem da ovdje iznosim samo svoja zapažanja na osnovu iskustva. Može se to razumjeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike da čujem. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto…”

On je otkrio da se posljednjih pet godina sreće sa sličnim problemima, pa podijelio svoje iskustvo.

“Posao mi nalaže da se svakodnevno susrećem sa djecom sa manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se po pravilu susrećem sa istim problemom – djecom koja u prosjeku sa tri godine praktično ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece s autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dati smartfoni odnosno tableti”, rekao je, a onda otkrio kakve posljedice je primijetio kod djece koji mnogo vremena provode ispred ekrana.

“Ta djeca praktično sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmjeravanje pogleda (kontakt očima), i emotivna sfera. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je rudimentaran. Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očigledno je loša… Znajući koliko je lako pomiješati uzrok i posljedicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gedžetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja…”

Ovaj poznati neurolog ispričao je i jednu priču o djevojčici koja ima 15 meseci, i kod koje je vidio simptome autizma, ali su vrlo brzo shvatili da djevojčica nema dijagnozu već da su joj pametni ekrani pravili velike probleme. Na svu sreću, uspjeli su da je “izliječe”.

“Djevojčica, 1 godina i 3 mjeseca, živi u New Yorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reaguje na verbalne zahjteve. Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dijete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra… Dobio sam veliki broj video-snimaka sa epizodama iz života djeteta. Sve je počelo oko 7.-8. meseca kada je dijete počelo da jede u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: sa godinu dana, djevojčica je praktično sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog ekrana.

Roditelji su poslušali moj savjet i sve gedžete su sklonili od djeteta. Očekivano, prvih dana primijetili su kod djevojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti”, otkriva on, pa dodaje da je ovo ipak priča sa sretnim krajem, i da je djevojčica dokaz da nije autizam u pitanju.

“Vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju. Razumijem kolebljivost i subjektivnost procjene date na daljinu… Ali, svejedno ne prestajem da se pitam: da li je moguće da se u “spektru” naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterisati kao “pseudoautizam“?”, zaključio je.