Amigdalin, kojeg sadrže koštice jabuke, u probavnom traktu se razgrađuje u cijanid koji je otrovan, pa čak i smrtonosan u većim dozama. Srećom, jedna jabuka nas ne može otrovati…

Mame koje su govorile da se ne smije jesti ogrizak jabuke bile su u pravu. Naime koštice definitivno nisu za preporuku – ne toliko zbog okusa, nego sastava, prenosi punkufer.hr.

Za to su krivi cijanogeni glikozidi, koji se nalaze u košpicama jabuke, ali i u gorkim bademima, košpicama nektarine, trešnje, kruške, šljive… Ima ih i u tamnoj riži, prosu, lanu i mnogim tropskim biljkama, osobito tropskoj kasavi.

Amigdalin, kojeg sadrže koštice jabuke, u probavnom traktu se razgrađuje u cijanid koji je otrovan, pa čak i smrtonosan u većim dozama. Srećom, jedna jabuka nas ne može otrovati.

Kad je riječ o primjerice trešnjama, tu također nema previše razloga za brigu, jer bi košpice trebalo prethodno samljeti u fini prah da bi nam naštetile – ili bi ih trebalo pojesti u ogromnim količinama. I pod pretpostavkom da zbilja volimo tamaniti košpice i možemo ih dobro usitniti zubima, cijanid koji bi se stvorio u crijevima sasvim je drugačiji od otrovnog cijanida koji nastaje u laboratoriju.

Komercijalni cijanid se koristi u obliku koncentriranih plinova, tekućina i kristala, u primjerice industriji papira ili plastike. Udisanjem ili gutanjem tih umjetnih kemikalija može se prekinuti opskrba stanica kisikom, što izaziva trenutno oštećenje srca i mozga.

Nakon nekoliko sjemenki jabuke, u organizmu može nastati otrov, ali u tragovima. Takva koncentracija je toliko mala da je tijelo izbaci tokom probave. Ipak, puna šolja sjemenki bi izazvala teška oštećenja srca i mozga.  (Tuzlanski.ba)