Pacijenti koji izađu iz dugotrajnog minimalno svjesnog stanja, najvjerovatnije će imati duboka i trajna fizička i mentalna oštećenja

Tridesetdvogodišnja Munira Abdulla iz Ujedinjenih Arapskih Emirata 1991. godine u saobraćajnoj nesreći zadobila je teške povrede mozga kada se automobil u kojem su se ona i njezin sin vozili sudario sa autobusom. Tada četverogodišnjak njezin sin Omar Webair preživio je nesreću zahvaljujući upravo njoj, svojoj majci, koja je sjedila s njim na zadnjem sjedištu.

“Kada je vidjela da ćemo se sudariti, zagrlila me kako bi me zaštitila od udara. Nikada nisam odustao od nje jer sam oduvijek imao osjećaj da će se probuditi”, rekao je.

On je prošao bez ijedne povrede, samo s manjom masnicom. Abdulla je prošla puno gore, ljekari su tada tvrdili da se Abdulla možda nikada neće u potpunosti oporaviti, probuditi. No krajem 2018. godine, gotovo trideset godina nakon povrede, pokazala je znakove oporavka, uključujući dozivanje svog sina. Godinama je bila bez svijesti, a prije dvije godine stigla u ustanovu u Njemačkoj gdje je prošla niz različitih zahvata kako bi se možda popravilo njezino stanje.

Njezina priča izašla je u javnost krajem prošlog mjeseca, kroz intervju s njezinim sinom, koji je htio svima poručiti “da nikada ne odustaju od svojih voljenih”.  Naslovnice su bile prepune priča o “modernom čudu”. Bila je to neobična i inspirativna priča, a pitanja je bilo mnogo. Kako će sada živjeti? Kako će se prilagoditi modernom svijetu? Šta to znači za one koji se u tom stanju nalaze godinama?

U javnosti se pokrenula rasprava o tome je li tako nešto moguće, a autorica ovog teksta Jenny Kitzinger, smatra kako je ovaj slučaj, koliko god neobičan bio, možda samo pojednostavljen i da se iza naziva “čudo” krije ipak dugogodišnja terapija i stanje koje je imalo potencijal za oporavak, piše Independent.  Važno je naglasiti da umjesto da je uvijek bila u vegetativnom stanju, potpuno nesvjesna sebe i okruženja, u objavljenom izvješću u opisu njezine dijagnoze stajalo je “minimalno svjesna”.

Bilo je tu minimalnih i naizmjeničnih znakova neke temeljne svijesti, pa čak i u trenucima kada je to bilo na jako malom nivou. I tako je zapravo imala puno više šansi da se oporavi nego da je bila u vegetativnom stanju. Njezina potpuna dijagnoza nije bila spomenuta precizno stoga je mogla dovesti do zabluda, koje kako kaže Kitzinger, uvelike mijenjaju pogled na stanje.

Rehabilitacija može učiniti razliku u razini oporavka nakon povrede mozga, pa intervencije i procjene stanja mogu osigurati da se svijest ne potisne bolom, različitim kliničkim faktorima ili npr. sedativnim utjecajem lijekova. Značajno je da je prije “čuda” Abdulla premještena u specijalistički centar u Njemačkoj gdje je dobila terapiju koja je uključivala operaciju njezinih udova, fizičku terapiju, i poboljšanu kontrolu epilepsije.

Uprkos potencijalnoj poveznici tretmana i oporavka nekako je lakše upotrijebiti formulaciju “čudo”, iza kojeg ipak stoje neke činjenice koje se ne mogu zanemariti. Njezin je sin tako smatrao da mu je majka postala svjesnija, budnija, nakon svađe uz njezinu bolničku postelju.

“Osjetila je da sam ugrožen, i to joj je izazvalo šok”, rekao je u jednom intervju.  Pacijenti koji izađu iz dugotrajnog minimalno svjesnog stanja, koje nije neuobičajeno za prve godine nakon neke velike traume, najvjerovatnije će imati duboka i trajna fizička i mentalna oštećenja. Bit će ovisni od drugima, svakog dana, i neće imati mogućnost da donose neke krucijalne odluke u svom životu. Mogu biti i dezorijentisani, s nemogućnošću da se sjete šta se dogodilo samo nekoliko trenutaka ranije, s mogućnošću da sudjeluju samo u ograničenoj komunikaciji, na način, pitanje – odgovor.

Stanje Abdulle sada odgovara razini njezina mogućeg oporavka, a komunicirati može samo u “poznatim situacijama”.

“Jednom kad započnem molitvu ona nastavlja retke”, rekao je njezin sin.  Kada se govori o čudu stvara se dojam da se osoba nakon kome u potpunosti oporavi, što nažalost, nije točno. Abdulla najvjerovatnije neće moći razumjeti puno onoga šta se oko nje događa. Važno je smatra Kitzinger, pažljivo kontekstualizirati ovakve priče i odmaknuti ih od onih mitova i legendi “čudotvornog buđenja”.

Ovakvi primjeri bude nadu onima čiji se najbliži nalaze u takvim stanjima, no isto tako služe i kao primjer kako bi ove oporavke trebalo posmatrati s dozom opreznosti, s obzirom kako je pred onim koji se probude, ipak težak život i pitanje koliko će se dalje i kako oporaviti. (Express.hr)