Kod “ozračivanja” štitnjače prvenstveno podrazumijevamo nakupljanje radioaktivnog joda u stanicama štitnjače, čije tzv. beta zračenje – visoko energizirani elektroni emitirani iz jezgre atoma – mogu dovesti do oštećenja DNA lanca same stanice.
Kako objašnjava Josip Staničić, dr. med.,spec. nuklearne medicine iz Poliklinike Perić-Staničić, problem se događa isključivo ako prilikom reparacije DNA lanca dođe do pogrešne reparacije, odnosno mutacije, što može inducirati karcinogenezu u stanicama.
“Važno je napomenuti da stanice štitnjače fiziološki nakupljaju i koncentriraju jod koji je ključan sastavni dio hormona štitnjače – bez joda nema sinteze hormona štitnjače. S obzirom na to da su svi izotopi joda u svojim hemijskim svojstvima u potpunosti identični, stanice štitnjače ne vide razliku između “običnog”, stabilnog joda i radioaktivnog joda koji u slučaju nuklearnog incidenta može kontaminirati tlo, vodu i hranu te ući u organizam i nakupljati se u štitnjači”, naglašava dr. Staničić za Gloria.hr
Radioaktivni jod koristimo u medicini
Dr. Staničić ističe i da se zračenje radioaktivnim jodom koristi u medicinske svrhe s vrlo visokim “aktivitetima” radionuklida, prvenstveno kod liječenja hipertireoze i toksičnog adenoma u štitnjači.
“U ovom specifičnom slučaju ne dolazi do mutacije DNA već do smrti same stanice čime se navedene bolesti vrlo efikasno liječe”, kaže dr. Staničić.
“Radioaktivni element joda (radionuklid joda, radionuklid 131I), produkt je radioaktivnog raspada uranija i njegovo vrijeme poluraspada je u prosjeku malo više od 8 dana, tako da nakon nuklearnog incidenta može dospjeti u stanice štitnjače s posljedičnim mutacijama. Černobilska katastrofa 1986. godine nam je pokazala da je u kliničkoj praksi karcinogeneza tumora štitnjače nakon kontaminacije radionuklidom 131I bila prisutna gotovo isključivo kod osoba koji su u trenutku “ozračenja” bili djeca ili fetusi. Kod ovih osoba su se karcinomi štitnjače dijagnosticirali u najvećem dijelu tijekom idućih 5-15 godina”, objašnjava dr. Staničić.
Kako zaštititi štitnjaču od zračenja
“Prevencija nakupljanja radioaktivnog joda provodi se pomoću jodne profilakse, tj. uzimanjem suprafizioloških doza elementarnog stabilnog (neradioaktivnog) joda preko tablete kalijevog jodida, i to u količinama joda koje su preko 500 puta više u odnosu na preporučeni dnevni unos joda. Na ovaj način se štitnjača zasićuje jodom tako da se tokom idućih dana nakon uzimanja gotovo u potpunosti blokira nakupljanje joda u bilo kojem obliku u štitnjači, pa tako i onog radioaktivnog”, kaže dr. Staničić.
Kalijev jodid se uzima samo pod vodstvom stručnjaka i u točno propisano vrijeme i dozu, inače može biti štetan za štitnjaču.
Kada se primjenjuje jodna profilaksa
Tablete treba uzeti neposredno prije ili unutar 1-2 sata nakon izloženosti radioaktivnom jodu. S obzirom na to da su pod najvećim rizikom karcinoma štitnjače u slučaju izlaganju radioaktivnom jodu fetusi, novorođenčad i djeca, profilaksa je prvenstveno indicirana kod trudnica, novorođenčadi, djece i adolescenata.
“Primjena jodne profilakse nije preporučena u osoba starijih od 40 godina, jer kod njih nije uočen povećani rizik karcinoma štitnjače nakon izloženosti radioaktivnom jodu“, kaže dr. Staničić i upozorava na opasnosti samoinicijativnog uzimanja tableta joda, za kojima je nastala prava pomama zbog straha od ratnih napada.
Nuspojave jodne profilakse
“Apsolutno se ne preporučuje dugotrajno uzimanje ovako visokih količina joda zbog pojave mogućih nuspojava, prvenstveno poremećaja funkcije štitnjače i tireoiditisa. Jodna profilaksa pruža zaštitu od izlaganja radioaktivnom jodu u trajanju od 24 do 36 sati nakon uzimanja tablete, tako da se preporučuje uzimanje jedne do eventualno dvije doze tijekom dva dana”, kaže dr. Staničić.
S obzirom na to da štitnjača akumulira i koncentrira isključivo jod, što se štitnjače tiče nas ne trebaju direktno brinuti drugi radionuklidi. Ipak, u slučaju bilo kakvog nuklearnog incidenta, kaže dr. Staničić, treba biti ekstremno oprezan jer postoje drugi oblici ionizirajućeg zračenja i drugi radionuklidi koji takve oblike zračenja mogu emitirati, a mogu biti ekstremno opasni za bilo koji živi organizam, značajno opasniji od radioaktivnog joda.
