Između 140 i 160 dana u godini – po deset sati uzastopno, iznad mjesta gdje se rijeka Catatumbo uliva u jezero Maracaibo u Venecueli, na nebu se dešava spektakularni prizor: Prirodni light show u kojem munje udare i do 280 puta za samo jedan sat.

Poznata kao Relampago del Catatumbo, ova oluja se dešava vječno, to jest, koliko god seže ljudsko sjećanje…

O oluji je pisano 1597. godine u pjesmi “Dragontea”, pjesnika Lope de Vegea. De Vega piše o vojsci koja je pokušala da zauzme grad Maracaibo 1595. godine, i naravno o snažnim munjama koje su stalno obasjavele vojsku i tako odale njihov položaj braniteljima grada. Sličan scenario se desio i  24. jula 1823. godine, kada su munje tokom Venecuelanskog Građanskog rata obasjale i odale pozicije španskih ratnih brodova.

Munje koje ova oluja proizvodi su vidljive sa daljine od oko 400 kilometara, i toliko su pouzdane da se koriste kao pomoć u navigaciji brodova, a poznate su među mornarima i kao Maracaibo Svjetionik. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se ova oluja gotovo i ne čuje.

Još uvijek je nepoznato zašto se baš na ovom području dešava ovakav redovni prirodni fenomen. Jedna od teorija sugeriše da se jonizirani metan diže iz Catatumbo rijeke, te se sastaje sa olujnim oblacima koji dolaze sa Anda, i na taj način stvara savršen uslov za oluju.

Sa ukupno oko 1.2 miliona munja godišnje, smatra se da je Relampago del Catatumbo najveći proizvođač ozona na svijetu. Kada se munje probijaju kroz vazduh, one proizvode azotni oksid, koji sunce razbija i pretvara u ozon. Nejasno je, međutim, hoće li ove molekuli ikada završiti u zaštitnom ozonskom omotaču visoko iznad naše čudesne planete. (pixelizam.com)