Tekst o životu ljudi rođenih 1950-tih, 60-tih, 70-tih i 80-tih godina sve se više širi društvenim mrežama. Ukoliko pripadate ovim generacijama, možda ćete se čitanjem narednog teksta prisjetiti lijepih vremena…
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes…
Kao djeca, vozili smo se u kolima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali da imamo kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rošulama.
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima.
Dijelili smo flašicu coca-cole ili cocte sa našim prijateljima i niko nije umro zbog toga…
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hljeb i pravi puter, pili coca-cole ili cocte koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo se stalno igrali napolju…
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, žmire, graničara, lopova i policajaca, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju da smisli, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše. Nerijetko nas niko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio vaspitanja, a bez zlostavljanja u porodici.
I, nikad nije bilo problema!
Provodili smo čitave dane praveći trkačke daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako da riješimo problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje. Mi prijatelje nismo dodavali nego ih vremenom sticali! Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi…
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i vaspitača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole… Mi nismo imali playstation, nintendo, x-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, mobilne, kompjutere, internet, sobe za chatovanje…
Mi smo imali prijatelje i mi smo išli napolje i družili se s njima!
Padali smo s drveća, znali se isjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili tvrđave od snijega, bacali petarde za novu godinu, čitali gomile stripova i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Vozili smo se biciklom ili išli pješke, dotrčali do kuće drugara, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. Ustvari, bili su često strožiji nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u historiji svijeta. Naše generacije su dale najbolje pronalazače i naučnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo da živimo sa tim! (Tuzlanski.ba/Društvene mreže)
