Kuću Steve Vrača u Gornjim Garevcima lako je prepoznati, zbog brojnih ukrasa i skulptura u dvorištu, ali i same kuće na kojoj preovladava drvo. Pored kuće parkiran je automobil “wartburg” kojeg je Stevo “doradio”, odnosno stavio mu je drvene dijelove, a umjesto sjedišta postavio drvene klupe

Stevo Vrač, bačvar koji živi u Gornjim Garevcima kod Prijedora u Bosni i Hercegovini, čitav svoj radni vijek bavio se ovim zanatom, a njegove rukotvorine, kako kaže, danas se mogu naći u gotovo svim zemljama svijeta.

Iako je poslije njega na prostoru bivše Jugoslavije zanat izučio samo jedan majstor, koji trenutno radi u Daruvaru u Hrvatskoj, Stevo Vrač slijedeće godine planira da prestane sa radom.

“Moram biti iskren pomalo i prestajem, 68 mi je godina i pomalo moram prestati to da radim, ne može se raditi cijeloga života, mislim da ću iduće godine do 1. maja sve ovo završiti što sam započeo”, rekao je Stevo Vrač.

Kuću Steve Vrača u Gornjim Garevcima lako je prepoznati, zbog brojnih ukrasa i skulptura u dvorištu, ali i same kuće na kojoj preovladava drvo. Pored kuće parkiran je automobil “wartburg” kojeg je Stevo “doradio”, odnosno stavio mu je drvene dijelove, a umjesto sjedišta postavio drvene klupe.

Ekipi Anadolu Agency (AA) ispričao je da je napravio tri ovakva automobila, samo kako bi dokazao da se stari automobili nakon malih popravki mogu voziti još deset do 15 godina. Želio je i da njegov automobil izgleda drugačije.

Bačvarski zanat počeo je da uči 1964. godine, kod jednog Mađara u Daruvaru, gdje je prema Stevinim riječima epicentar čuvenog slavonskog hrasta lužnjaka koji je najbolji za proizvodnju hrastovih bačvi za razna pića. Na kraju trogodišnje obuke počeo je raditi za bačvariju Javor, ali se nakon kratkog vremena odlučio da kod kuće otvori radnju.

“Uvijek sam želio da radim neke male bačvice koje se nisu mogle raditi u bačvariji, jer tu su se radile malo veće bačve, ajmo reći od 50 do 30.000 litara, ali sam želio da pravim ove male koje se ne mogu uraditi tim bačvarskim alatom. Za njih se moraju posebno izraditi naprave da bi se dužica mogla obraditi”, prisjeća se Stevo Vrač.

Počeo je da pravi bačvice od pet do 30 litara, a sarađivao je sa mnogim firmama na području bivše Jugoslavije. U ratu je izbjegao u Gornje Garevce i nastavio je da se bavi istim poslom.

“Tajna je, da se dobro zna tehnologija drveta, jer bit je dobro materijal izrezati, kako mi to kažemo radijalni rez ili cijepati drvo po žici. Bačva svaka kad se savija ili mota to se radi na vatri, tu je isto bitno da vi vatru morate osjetiti uhom i vidom da je ta vatra dovoljno jaka, ne smije biti slaba, duge pucaju onda kad se savijaju, ako je prejaka opet duge pucaju”, otkrio je Stevo Vrač.

Navodi da je većina drugih bačvara trenutno priučena, nisu prave zanatlije, a najviše mu smeta kada vidi da neko bačve pravi od daske.

“Daske se ne mogu nikako koristiti za dužice, to su dva različita pojma, recimo daska i dužica. Dužica da bi se dobila, uzima se trupac koji se reže pravilnim načinom rezanja, zatim što je najbitnije moraju se uvitliti, tj. složiti u jedan vitao, ali vani gdje na njih dolazi sunce, kiša vjetar, sve elemenatrne nepogode da bi taj materijal odradio na sve strane da poslije ne bi došlo do motanja i savijanja. Takvim načinom sušenja vlakna drveta koja su vrlo važna za savijanje dužice ostanu mekana i elastična da bi se duga mogla motati da ne bi pucala. Daska koja se suši u hangarima, pod krovovima, to je samo daska, ona kad je režete izgleda kao čelik”, kaže ovaj majstor.

Baš zbog toga kubni metar dužica i to od slavonskog hrasta lužnjaka košta 3.900 konvertibilnih maraka (KM), dok se ovakav materijal u BiH ne može ni nabaviti. Osim drveta za kvalitet bačve važni su i obruči, za koje Stevo kaže da se uvijek mora koristiti toplo valjana traka, jer će samo ona “disati kako i bačva radi na različitim temperaturama”. Važno je i da obruč ne bude predebeo, dok je širina precizno propisana u odnosu na dio bačve na kojem se obruč nalazi.

Osim bačvi, Stevo Vrač pravi i ploske, tradicionalne drvene flaše, različitih veličina, od onih u koje može stati pola litre do velikih zapremine 32 litre. Ploske pravi, ali ih ne rezbari, jer je prema njegovim riječima u pitanju “malo veća umjetnost”, pa ukrašavanje plaća profesionalcu za duborez.

Upravo po ploskama i malim bačvama Stevo se proslavio još u bivšoj Jugoslaviji. Pošto je sarađivao sa Narodnom radinosti Beograd saradnici Josipa Broza Tita primjetili su njegove radove, pa su osim kod Tita njegove ploske završile i kod Gamala Abdela Nasera, nekadašnjeg predsjednika Egipta i mnogih drugih državnika.

Ovaj majstor smatra da je problem što bačva ili ploska mogu trajati i više od 100 godina, tako da ko jednom kupi, vjerovatno neće morati dolaziti po drugu.