Drevni Egipćani nisu bili stranci krokodilima, jer je za ljude koji su živjeli i radili u blizini rijeke Nil, prijetnja od napada bila konstantna.

Pored toga, prisustvo tih opasnih gmizavaca u najdužoj rijeci na svijetu bio je predznak plodne godine i dobre žetve. To je dovelo do njihovog pojavljivanja u egipatskoj mitologiji, to jest do Sobeka, boga u obliku krokodila.

U ovoj kulturi je i nastala fraza ”krokodilske suze”, kojom se opisuje lažno kajanje i tuga. Inače, vjerovali ili ne, i krokodili ”plaču”: kad provedu određeno vrijeme izvan vode, njihove oči se isušuju, pa proizvode suze iz istih razloga kao i kod ljudi – kako bi ih podmazivali. Isto se dešava i kada se hrane, jer su im suzne i pljuvačne žlijezde tijesno povezane.

Spisi drevnog grčkog historičara Plutarha pokazuju da je ovaj koncept preživio od davnina, čak i u zemljama u kojima nisu pronađene te surove životinje.

Sam pojam se ustalio zahvaljujući sir John Mandeville , poznatom po štivu iz 14. vijeka, koje sadrži opise njegovih viteških avantura širom svijeta. On je u jednom odlomku naveo kako u nekoj zemlji ima mnogo krokodila koji ubijaju ljude i plaču dok ih jedu.

Poslije njega, razni autori su u svojim djelima pominjali ”krokodilske suze” – Edmund Spenser, William Shakespeare, Rudyard Kipling i mnogi drugi, pišu “Večernje novosti”.

Sa druge strane, pored ”krokodilskih suza”, postoji i ”krokodilski smijeh”: njime se, naravno, označava lažan ili licemjeran smijeh.