Kada vidite da neko drugi trijumfuje, često vidite samo dobre dijelove njegovog puta.

Rijetko ko uzima u obzir sav trud koji je morao uložiti da bi tamo stigao. Samo oni i ljudi koji su se zadržali uz njih kroz gusto i tanko zaista znaju koliko izazov može biti istinski boriti se za san. I nažalost, danas je to još istinitije kada su u pitanju osobe s invaliditetom jer još uvijek živimo u svijetu u kojem su kanoni ljepote još uvijek prilično kruti, piše Bright Side. 

Priča o venecuelanskom modelu s Downovim sindromom inspiriše mnoge da također krenu slijediti svoje snove. Jessica Jacinto ima 22 godine i živi u Valensiji, Venecuela. Rođena je sa Downovim sindromom, ali stanje je nije ograničavalo da se bori za svoje snove. Jedna od njih je bila da bude profesionalna manekenka, a to je postigla nakon višegodišnjih priprema, truda i zahvaljujući motivaciji da postane prava zvijezda modnih pista, prenosi Tuzlanski.ba

“Želim da budem međunarodni model. Sviđaju mi ​​se slike, volim da šetam pistom.”

Jessicca ima ličnost i majstorstvo na sceni da bira sopstvenu estetiku i ljepotu, aspekte koji osvajaju mnoge ljude. Zahvaljujući podršci njene majke, koja ju je bezuslovno pratila i vodila, njen san ju je doveo do početka veoma uzbudljive međunarodne karijere. Sa 14 godina, dok je krenula u srednju školu, Jessica se već bavila nekim sportovima poput gimnastike, plivanja i atletike, ali je to nisu baš činili sretnom.

Tada su njena majka Janira i Jessica dobile poziv za izbor za djevojčice sa Downvim sindromom, na koji su prihvatile samo da bi probale nešto novo.

“Ni u jednom sportu je nisam vidjela sretnu, vidjela sam da gubi vrijeme, a i ja svoje. Kada sam je vidjela kako hoda pistom shvatila sam da je ovo njen svijet, a ne moj.”, kazala je njena majka.

Kada  je videla tako sretnu i nesputanu, shvatila je da je Jessica krenula pogrešnim putem i da joj se svijet mode zaista sviđa.

“Za mene je biti model kao studirati karijeru koja vam se sviđa, za koju ste zaista strastveni, a čak i ako ne vjerujete u to, potrebna je posvećenost i inovativnost da biste poboljšali sebe. Čim sam na modnoj pisti, postajem neko drugi. Gotovo kao da je neko drugi u meni iznenada izašao. Osjećam se osnaženo.”

Do danas je učestvovala na mnogim kastingima i samo jednom na takmičenju u modeliranju. Počela je da se prijavljuje za ove događaje zahvaljujući podršci svoje mame. Surfala bi po Instagramu u potrazi za prilikama za svoju kćer. Jessicu su od tada pozvali lokalni poduzetnici i dizajneri da bude model. Svi oni opisuju njene zadivljujuće kvalitete. Posjeduje veliku harizmu i snagu, koji joj pomažu da probije vlastiti put u svijetu venecuelanskih modnih pista.

Zajedno su savladali teške izazove. Kako njena majka kaže:

„U Venecueli je još dug put u smislu inkluzije. Nekoliko velikih manekenskih agencija u koje sam je pokušala uvući da je potakne uvijek mi kažu da će me nazvati, a nikad ne, isto važi i za neke brendove.”

Međutim, ništa nije dugo snizilo moral Jessice ili njene majke. Zajedno su prošli kroz gusto i tanko. Njena mama je čak zadužena i za upravljanje njenim društvenim mrežama.

“Kako bih željela da ostvari svoj san, ne mogu se zasititi i znam da će to jednog dana ostvariti. Nije samo profesionalna manekenka, već je učestvovala i u projektu ogranka Carabobo-Valensija „Mi smo drugačiji, ali nismo inferiorni“, postavši sertifikovani član Venecuelanskog Crvenog krsta.

„Biti član Crvenog krsta bilo je veoma lepo i edukativno iskustvo, na šta sam veoma ponosna. Projekat mi je pokazao da mogu sve što mi padne na pamet i da mogu obavljati razne aktivnosti. Zato sam na plesnoj akademiji, takođe i na klizanju. Zahvaljujući projektu, prvi put sam sa djecom sa Downovim sindromom učestvovala u raznim aktivnostima, jer sam uvijek bila uključena u redovnu djecu.”

Njena majka je također podijelila svoje iskustvo: „Kao majka, osjećate se ponosno što vaša kćerka ostvaruje svoje ciljeve. Njen svakodnevni život je kao i kod svake druge osobe: ide u školu, na vannastavne aktivnosti, kod kuće se baš i ne bavimo manekenstvom. Nismo promijenili svoj skromni pristup životu, u stvari, mnogi roditelji sa djecom sa ovim stanjem su nam pisali tražeći savjet.

Kao majka, savjetujem ostalim roditeljima i djeci da: Da ne budete obeshrabreni kada nešto krene po zlu i da se ne plašite da se bavite novim projektima. Kao roditelji, nemojte se fokusirati na svoje snove, već na snove vašeg djeteta. Nemojte biti anksiozni ako ne vidite rezultate preko noći, za sve je pravo vrijeme. Ne pokušavajte da vaše dijete bude neko ko (a) nije, neka bude ono što jeste. Radite i trudite se. Ništa nije lako, ali ništa nije ni nemoguće. Ne upoređujte se s drugima, ključ uspjeha je da se prema svojoj djeci ponašate normalno.”

Jessica također vidi radost svojih roditelja zbog velikog truda koji su zajedno postigli nakon najmanje 10 godina napornog rada i posvećenosti.

Moji roditelji su veoma sretni i ponosni na mene, jer vide da svaki dan naporno radim i veoma sam disciplinovan, svakim danom sve više. I naravno, vide da sam sretan, a to je ono što zaista žele za mene.” (Tuzlanski.ba)