Naučnici su pronašli nove dokaze koji povezuju vulkansku aktivnost sa sjeverne Zemljine hemisfere s izumiranjem vrsta u prapovijesnom dobu perma i trijasa.
Nova analiza izotopa žive pružila je dokaz da su prije 250 miliona godina daleka mjesta na Zemljinoj južnoj hemisferi bila prekrivena ostacima vulkanskih erupcija iz Sibira. Time je veza između drevnih vulkanskih erupcija i najtežeg globalnog izumiranja postala još veća.
U tom velikom izumiranju, u historijskom razdoblju perma i trijasa, većina života na planetu nestala je pod nebom punim pepela.
Tadašnji svijet je izgubio više od 90 posto morskih vrsta i više od 70 posto kralježnjaka koji žive na kopnu, a razumijevanje toga kako se odigrao najveći događaj odumiranja na Zemlji za naučnike ostaje i dalje donekle nejasno, uprkos velikim naporima geologa u rasvjetljavanju tog događaja.
Potraga za čvršćim dokazima
Spajanjem hemijskih tragova zarobljenih u stijenama i oceanskim sedimentima, geonaučnici u prilično uvjereni da je serija vulkanskih erupcija pokrenula niz dramatičnih promjena u Zemljinoj atmosferi i oceanima te da su te promjene na kraju i ugušile životinje. Ipak, tako velik povijesni događaj također treba prilično čvrste dokaze, prije nego što geonaučnici mogu definitivno reći šta ga je uzrokovalo i kada se dogodio.
U prošlim istraživanjima cink i nikal korišteni su za povezivanje promjena u hemiji oceana s velikom aktivnošću vulkana i gubitkom morskog života. No, ti se elementi recikliraju na Zemljinoj površini, za razliku od izotopa žive, koji nude znatno stabilniji signal vulkanske aktivnosti.
Isto tako, mnoga istraživanja o tom događaju masovnog izumiranja, fokusirale su se na mjesta sa sjeverne hemisfere, što otežava razumijevanje uticaja vulkanizma na donju polovicu Zemlje. To je značajno, jer sve više dokaza sugerira da veliko izumiranje nije bio pojedinačni događaj, već da je bila riječ o višestrukim epizodama izumiranja, koje su se događale u valovima tokom sto hiljada godina.
Tim naučnika predvođen paleoklimatologom Junom Shenom s Kineskog univerziteta za geonauka, krenuo je stoga s otkrivanjem izotopa žive u naslagama stijena na dvije lokacije na južnoj hemisferi – bazenu Karoo u južnoj središnjoj Africi i bazenu Sydneyja na istočnoj obali Australije.
U vrijeme velikog izumiranaja ti su bazeni bili ujedinjeni u jedan superkontinent nazvan Pangea. Naučnici su u njima pronašli gotovo identične uzorke, koji su im otkrili da su izotopi žive dostigli vrhunac krajem perma.
Živa kao ključ
Novostečeni dokazi sugerišu da je živa izbačena iz vulkana na sjevernoj hemisferi i raspršena po cijelom svijetu, kažu autori studije koja je objavljena u naučnom časopisu Nature Communications.
“Ispostavilo se da vulkanske emisije žive imaju vrlo specifičan izotopski sastav žive koja se nakupila na horizontu izumiranja. Znajući starost ovih naslaga, možemo sigurnije povezati vrijeme izumiranja s ovom masivnom erupcijom u Sibiru“, objašnjava geologinja Tracy Frank, jedna od autorica studije sa Univerziteta Connecticut.
Rezultati istraživanja usklađuju se sa signalima iz izotopa sumpora koji se podudaraju s velikim izumiranjem, a također se nadovezuje na prošla istraživanja koja sugerišu da su se masovna izumiranja počela događati na kopnu do 600.000 godina prije nego što je morski život gotovo nestao.
To sugeriše da sam događaj nije bio samo jedan veliki udarac koji se dogodio trenutno. To nije bio samo jedan vrlo loš dan na Zemlji, da tako kažem, trebalo je neko vrijeme da se izgradi i to se dobro uklapa u nove rezultate jer sugeriše da je vulkanizam glavni uzrok, objašnjava geolog Christopher Fielding, isto tako sa Univerziteta Connecticut.
Istraživači priznaju da nije lako utvrditi izravni uzrok velikog izumiranja. Oblaci pepela iz vulkanskih erupcija u južnoj Kini također su upleteni u taj prahistorijski pokolj, uz Sibirske vulkane. (Zimo.hr)
