Bosnu i Hercegovinu jutros je potresla užasna vijest. U Lukavcu je učenik vatrenim oružjem teško ranio uposlenika škole. Maloljetni učenik upucao je nastavnika, koji se nalazi u kritičnom stanju, dok je napadač odmah uhapšen.

Društvenim mrežama i medijima počele su se širiti različite informacije i uspostavljati analogije, a najčešća je ona sa napadom koji se desio u Beogradu u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”. U tom je napadu maloljetnik ubio desetero ljudi, a samo koji dan kasnije smrtonosni napad izveden je u Mladenovcu.

Logično pitanje, koje se odmah počelo postavljati, jeste koliko napad u Lukavcu, sa daleko manjim posljedicama, ima sličnosti sa napadom u Beogradu i koliko je beogradski masakr bio direktna, ili indirektna, inspiracija napadaču iz Lukavca

Psiholog Ibrahim Prohić u razgovoru za AlJazeeru jasno kaže da je riječ o društvenoj patalogiji koja djeluje po istovjetnoj matrici.

Da li je napad u Lukavcu na bilo koji način, po Vašem mišljenju, inspiriran tragedijom u ‘Ribnikaru’?

– Problem je toliko složen da je vrlo teško dati jednoznačne odgovore. Dakle, ovdje se radi o multifunkcionalnim fenomenima psihološke i socijalne prirode. Da probam skratiti: ima te neke imitacije, ima tog nekog podstreka sa ovim što se desilo. To se u psihologiji zove identifikacija sa negativnim herojom ili negativnim junakom. U ljudima, djeci pogotovu, koja odrastaju, koja nisu emocionalno i socijalno sazreli postoje razlčiti talozi i postoje neurotične i psihopatične potrebe. One se u pravilu ne ispoljavaju i ne realiziraju, ali kada dođu vanjski poticaji kao što je bila tragedija u Beogradu, pa ponovljeni slučaj u Mladenovcu, onda ti talozi izbijaju na površinu i oni pokušavaju da se realiziraju jer su dugo vremena bili potisnuti.

Može li se napad u Lukavcu smatrati izolovanim incidentom?

– Druga dimenzija, koja je jako važna, definitivno treba da razumijemo da ovo što se dešava nije incident. Dakle, nije nešto što se desilo slučajno i gdje imamo posla samo sa individualnom patologijom. Rijetki su slučajevi gdje nemamo rezultantu individualne i društvene patologije. Imate onaj slučaj u Norveškoj, sa Breivikom, tamo se radilo isključivo o individualnoj patologiji. Ovo u Beogradu, Mladenovcu i neki pokušaji kod nas, i ovo sada u Lukavcu, tu u pravilu imamo kombinaciju ta dva faktora individualnog i društvenog.

Kako treba reagovati u ovakvim slučajevima?

– Zašto je ovo važno? Zato što treba definitivno da razumiju nadležni organi od obrazovanja, pravosuđa, policije, kulture i vlast, generalno, da se stvari same po sebi neće dovesti u red.

Dakle, nema spontanosti u odnosu prema patalogiji, prema prijetnjama, prema sili, prema nasilju itd. Nužna je osmišljena društvena reakcija.

Šta je onda glavni problem u reakciji?

– Problem je što se kod nas problemi ne sagledavaju u svojoj genezi, ne ulazi se u uzroke pojava nego se reaguje ad hoc na određenu situaciju. Mediji drže pažnju nekoliko dana i onda se fokus pomjera na nešto drugo. Dakle, moramo definitivno znati da se radi jednom vrlo ozbiljnom društvenom problemu.

Kako spriječiti da se ovakvi slučajevi prestanu ponavljati u svijetu, kada se na društvenim mrežama i u tabloidima slično ponašanje opravdava i glorificira?

– Probaću pitanje smjestiti u kontekst. Nije problem samo kako djeci objasniti ovo što je sada aktuelno. Imperativ je da se kompletan obrazovni sistem postavi na drugačije osnove, da se definitivno rehabilitira funkcija vaspitanja u obrazovanju, koja je apsolutno zanemarena.

Treba raditi sa roditeljima, i budućim supružnicima, i budućim roditeljima. Niko sa njima ne radi na sistematičan način. Zašto je to važno? Zato što je roditeljstvo jedna od najvažnijih, najtežih i najsloženijih funkcija koje čovjek u životu ima i zato bi trebalo definitivno shvatiti da strašno veliki broj roditelja nije spreman za tako složenu ulogu.

Potrebno je da određene institucije nauka, psiholozi, pedagozi, ljekari… da oni educiraju. Prvi zakon koji bih donio odnosio bi se na edukaciju roditelja odnosno supružnika, partnera za roditeljstvo.

Kako sada škola, institucija, da pripremi djecu na nastavak škole nakon što se desila jedna ovakva tragedija?

– Treba s djecom razgovarati. Djeca su definitivno zanemarena od strane roditelja, od strane škole, od strane društva, prepušteni su strahovitom utjecaju interneta i različitih mreža, gdje postoji, osim onoga što je pozitivno i civilizacijski napredak, postoji strahoviti veliki broj sadržaja koji negativno utiču na mlado biće koje je još uvijek nema izgrađene stavove, koje još uvijek pluta u svojim emocijama, u svojim nadama i strahovima.

A djeca su prepuštena sebi, ne razgovara se sa njima. Puno bi bilo bolje da razgovaramo o društvenim mrežama sa djecom, da vidimo šta oni rade i da ih uputimo da oni analiziraju, da im pomognemo u analizi da se razumije šta je to.

Da ukažem na jedan problem koji je jako važan: veliki broj djece i odraslih, ne samo djece, napravio je jedan nevjerovatan transfer iz realnog života, realne egzistencije u imaginarnu. Postoje ljudi koji sve više razgovaraju uređajima i preko društvenih mreža nego uživo. Imate apsurdnu situaciju da ljudi sjede za jednim stolom i jedan drugom šalju poruke, a između njih nema živog govora.