Petak, 13. Decembra 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Ispovijest atletičarke: Bila sam najbrža od svih, dok nisam potpisala s Nikeom

Umjesto da je postala legenda sporta, danas je pamte kao trkačicu koja je do jučer bila velika nada i puno je obećavala

U dobi od 17 godina, Mary Cain već je bila rekordan fenomen – najbrža djevojka svoje generacije, najmlađa Amerikanka na trkačkoj stazi koja je dospjela u tim za takmičenje na Svjetskom prvenstvu. Onda je 2013. potpisala sponzorski ugovor s najboljim trkačkim timom na svijetu, Nike’s Oregon Projektom kojeg vodi trener Alberto Salazar.

Tada se sve urušilo, a njen pad je bio jednako spektakularan kao i uspon. Umjesto da je postala simbolom neograničenog potencijala žena u sportu, postala je još jedan obećavajući mladi sportaš koji se nije uspio izboriti s kulturom “pobijedi pod svaku cijenu” današnjeg doba, prenosi Express.hr.

“Postavila sam brojne nacionalne rekorde i bila sam odlikaš u srednjoj školi. Dobila sam poziv Alberta Salazara, najveće trenerske zvijezde trkača. Počela sam trenirati s njim u projektu Nikea jer sam željela postati najbolja sportašica na svijetu.

Umjesto toga, bila sam emotivno zlostavljana u sistemu kojeg je osmislio Alberto, a Nike podržavao”, rekla je Cain u videu. Čim je stigla, kompletno muško osoblje Nikea uvjeravalo ju je da mora smršati kako bi postala brža i bolja.

Uprkos tome što je program okupljao nabolje trkače i imao je ogromna sredstva, nije imao certificiranog sportskog psihologa, nutricionistu i sličnog. Bila je to hrpa Albertovih prijatelja koji su radili po njegovim napucima.

Slomila sam 5 kostiju “On je stalno vršio pritisak na mene da smršam, zadao mi je limit od 51 kilograma te bi me javno posramljivao ako bi bila iznad toga. Želio je da pijem kontracepcijske pilule i diuretike da smršam, iako puno toga nije dopušteno u tom sportu. Tokom toga sve moje je trčanje bilo užasno, a došlo je do toga da bi gubila utrke već na samom startu. Moj fokus je bila težina koju sam to jutro ugledala na vagi, a ne vrijeme koje želim istrčati”, kaže Cain.

Ona shvata kako ima logike u tome da što si lakši, trebao bi biti brži jer manje težine nosiš, no na teži način je shvatila i neke važne lekcije iz biologije.

“Odjednom shvatiš kako već par mjeseci nisi dobio menstruaciju, pa se tih par mjeseci pretvori u par godina. Kod mene je to bilo 3 godine, a kad ne dobivaš menstruaciju, znači da nemaš ni dovoljno estrogena koji je ključan za održavanje zdravlja kostiju. Slomila sam ih pet. Osjećala sam se zarobljeno, počela sam se rezati, a iako su me neki ljudi vidjeli kako to radim niko nije ništa rekao, niko mi nije pomogao”, ispričala je.

Nakon utrke u maju 2015. u kojoj nije imala dobar nastup, Alberto se derao na nju pred svim takmičarima, govoreći kako se očito udebljala 2,5 kilograma prije utrke.

“Te večeri sam im rekla kako mi nije dobro i da se režem, no Alberto i ostali su mi samo rekli da su umorni i da žele ići u krevet. To mi je bio udarac u glavu, momenat shvatanja kako je taj sistem bolestan i da sam ja bolesna od njega. Moji roditelji su bili užasnuti kad su saznali, odmah su mi kupili avionsku kartu. Napravila sam onaj bolan izbor i izašla iz ekipe”, otkrila je Caine.

Djevojke poput Cain postaju “oštećena roba” i njihovo ime brzo blijedi iz pamćenja ljudi, a rijetko čujemo šta se s njima kasnije dogodilo, krenemo dalje na neku novu mladu zvijezdu.

Problem je to toliko čest da se ponovio s i jedinom drugom ženskom sportašicom u Nike videospotu, klizačicom Gracie Gold. Kad je reklama izašla 2014. godine, poput Cain i Gold se smatrala dovoljno talentovanom za osvajanjem zlatne medalje na sljedećim Olimpijskim igrama. I poput Cain, Gold je podlegla pritisku da bude sve mršavija i mršavija.

Uskoro, Gold je problem prehrane postao toliko da je razmišljala o samoubistvu. Nike se u posljednjih nekoliko mjeseci našao pod salvom optužbi za doping povezanih s trenerom Salazarom.

Sada mu je već četiri godine zabranjeno bavljenje sa sportom, a njegova je elitna Nikeova ekipa raspuštena. U oktobru je izvršni direktor Nikea podnio ostavku. Kao komentar na ovu priču New York Timesa, Salazar je e-mailom negirao tvrdnje Mary Cain te je rekao kako je podržavao njeno zdravlje i dobrobit. Nike s druge strane nije ni odgovorio na zahtjev za komentar.

Kara Goucher, olimpijska trkačica koja je trenirala u Salazarovom programu do 2011., rekla je da je doživjela nešto vrlo slično, s tim da su se suigrači redovito vagali jedni pred drugima.

“Kad trenirate u ovakvom programu, stalno se podsjećate koliko ste sretni da ste tamo, kako bi svako želio biti na vašem mjestu, a potom se rađa onaj čudan osjećaj kako zapravo ne možete otići, ko ste bez Salazara. Kad vam neko predloži nešto što ne želite učiniti, bilo da je riječ o mršavljenju ili drogama zapitaš se je li to potrebno. Možda i jeste pa ne želite kasnije žaliti. Karijere sportaša su kratke, a lako je postati očajan. Želite kapitalizirati svoju karijeru, no ni sami niste sigurni po kojoj cijeni”, kaže Goucher.

Rekla je kako je često jela poskrivećki u svojoj sobi nakon što bi im kuhar skuhao mizerne obroke, u strahu da je drugi neće čuti kako otvara omote energetskih pločica koje je imala.

Amerika voli dobru priču o wunderkindovima, a industrija je spremna i čeka iskoristiti tu priču, posebno kada je riječ o djevojčicama”, rekla je Lauren Fleshman, koja je trčala za Nike do 2012. “Kada imate takve dobre djevojke, djevojke koji dobro slijede upute do tačke izvrsnosti, pronaći ćete sistem koji ih rado prihvaća. A to je prepuno zlostavljanja.”

Obično ne čujemo žrtve ovih sistema – djevojke koje su pokušavale probiti se dok im se tijelo nije suprotstavilo i morale su napustiti sport. Lakše je usredotočiti se na svijetle nove zvijezde, zaboravljajući na one koji su izblijedjele. Fetiširamo sportiste u usponu, ali ne štitimo ih. A ako ne uspiju izvući ono što mi očekujemo, napuštamo ih. (Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , , ,