Na Facebook stranici Miroslav Ćiro Blažević redovno se prisjeća kako svoje igračke tako i još bogatije trenerske karijere. 

U jednom od svojih postova objavio je i video dočeka iz Tuzle kada je postao trener Slobode.

– Na ovom svom putovanju kroz sjećanja na utakmice iz Dinamova proljeća ‘82.g. lagano dolazim do utakmice sa Slobodom iz Tuzle, a prilikom čega sam namjeravao posvetiti posebnu pozornost Ismetu Hadžiću, mome Hadžiji, koji je bio jedan od temeljnih stupova moje tadašnje momčadi. On je, naime, osim što je Dinamova legenda, također i legenda Slobode iz Tuzle. Bio je dio one tuzlanske generacije koja je igrala atomski nogomet, a čiju su okosnicu, pored njega, činili i Mustafa Hukić, Dževad Šećerbegović, Mersed Kovačević, Sead Sarajlić i Fuad Mulahasanović…

To štivo ćete čitati u ponedjeljak. Ono čega sam se, međutim, sjetio dok sam o tome razmišljao pa vam to odmah moram ispričati, je da Sloboda nije samo Hadžijina, ne dam mu tu privilegiju koliko god ga volim, već je ona i moja.

2014.g. sam ih preuzeo u drugoj ligi i obećao povratak u elitni nogometni razred. Takav ponosni stogodišnjak poput Slobode je to zaslužio! U Tuzli su mi, sjećam se toga vrlo dobro, a imate ovdje i snimak da to vidite, pripremili kraljevski doček. Navijači su počeli dolaziti i na treninge, a to je nešto što sam uvijek posebno volio.

Ja sam tu njihovu bezrezervnu podršku shvatio kao veliku hipoteku i na kraju sam mojim Tuzlacima ispunio obećanje i vratio ih tamo gdje pripadaju – u Premier ligu BiH.

Naslov prvaka Prve federalne lige osvojili smo s dva boda prednosti ispred bihaćkog Jedinstva, a nakon posljednje utakmice masa navijača uletjela je u igralište i nastao je neviđeni metež. U ruke su mi stavili maketu drvenog tornja, kakvima se stotinu i više godina iz utrobe zemlje u Tuzli crpila slana voda, pa su me dignuli na ruke i trčali tako noseći me stadionom.

Bio je to jedan od mojih najsretnijih trenutaka u životu – navodi Blažević u objavi.