Nedjelja, 16. Juna 2024.
Tuzlanski.ba logo

Ćiro Blažević: Nijedan političar nije pametniji od mene

Preuzmite sliku

Trener svih trenera u razgovoru za Oslobođenje govori o Slobodi i Tuzli, željama za budućnost, Travniku, reprezentaciji BiH, Milanu Bandiću, političarima u Hrvatskoj i politici uopšte. Odgovara na pitanja zbog čega ne bi vodio reprezentaciju Republike Srpske, ko je najveći igrač, a ko najveći trener na prostorima bivše Jugoslavije, koji mu je najljepši period u karijeri i zbog čega je ovih dana plakao u Sarajevu.

• Negdje sam pročitao da ste ostali u lijepom sjećanju navijačima kosovske Prištine. Ovom klubu je 1986. prijetilo ispadanje iz lige i Vi ste ga spasili. Hoćete li ostati u lijepom sjećanju i navijačima tuzlanske Slobode?

Mi, treneri, ovisimo o rezultatu. I naš vijek trajanja ovisi o rezultatu. Ja sam uspješan trener, ja sam trener pobjedničkog mentaliteta i ne volim gubiti. Zato sam postigao to što sam postigao. U Tuzlu sam došao sa takvom reputacijom i čim sam došao, oni najvažniji – navijači, pretpostavljaju da nisam došao da budem gubitnik. Tako da ja tu hipoteku nosim i krajnje se zalažem da mi svaki trening bude kvalitetan, kako bi ekipa bila fizički, naravno i psihički i taktički spremna, da bi realizirali taj očekivani rezultat.

  • ciro-blazevic1
  • Majstor ili peder

    • Jeste li se adaptirali na život u gradu soli?

    Tuzla je jedno tradicionalno ugodno podneblje. Tu su jako civilizirani ljudi, bez onih primitivnih naboja, i svako je dobrodošao. Ja sam primljen na način da me to jako obavezuje. Publika me je primila sa puno povjerenja i tu hipoteku nosim. Vrlo teško, ali je nosim i znam da sve ovisi od rezultata. Ako napravim rezultat, biće – Ćiro, majstore, a ako ne bude rezultata biće – Ćiro, pederu.

    • Vodili ste Hrvatsku, BiH, velike klubove… Nekada ste analizirali utakmice Njemačke i Portugala, gdje igraju najbolji fudbaleri svijeta poput Ronalda, a danas ste u situaciji da analizirate utakmice Jedinstva i Podgrmeča u Prvoj ligi FBiH. Je li to bogatstvo za jednog trenera i kako to komentarišete tu situaciju?

    To je veličina jednog trenera. Ja se isto ponašam sa Slobodom kao sa reprezentacijom BiH, Hrvatske, Irana, Švicarske… Kod mene je svaka utakmica jednako značajna. I mislim da mogu biti ponosan na tu kvalitetu, jer ja praktički ne spavam. Mene svaki sat budi utakmica koju igram sutra. Vjerovatno se i moji igrači pitaju: pa šta mu je da toliko dršće, da se toliko plaši? Bojim se sa razlogom, jer sam i suviše iskusan da ne bih znao opasnost koju nosi ta nepredvidiva nogometna igra.

    • Imate 79 godina. Šta poslije Slobode? Imate li snage i energije za nove poduhvate u životu? Možda da vodite neki novi klub?

    Smiješno je da čovjek u ovoj dobi upotrijebi ovu riječ koju ću ja upotrijebiti. Ali, ja sam još ambiciozan. Istina, ne volim uopće konstatirati moju starosnu dob. Ali, ja znam da sam vitalan, da nisam izlapio, što je najinteresantnije, mislim da nikada nisam u cijeloj karijeri bio tako dobar trener kao sad. Ali, trener koji planira, on je utopista. To nije posao, to je avantura. Može se dogoditi, akobogda, da ovdje uspijem i znam da će me onda tražiti. Ako ne uspijem, neće me niko tražiti. Uvijek imam jedan prostor, gdje me uporno traže, a to je Kina. Ako me niko ne bude htio, odoh u Kinu.

    • Šta Vas u ovim godinama još zanima izuzev nogometa i žena?

    Nogomet je moj život. A, sine, da ti kažem, došao sam u dob kada žene gledam kao amidža, a ne kao neki pretendent i to mi jako pomaže da sačuvam autoritet. Vrlo je nespretno kad neki čovjek u određenoj dobi si počne utvarat da može biti neki osvajač. Tu vrstu blamaže sebi ne mogu priuštiti.

    • Idete li u Travnik i kakve su emocije kada boravite u rodnom gradu?

    Bio sam nedavno pozvan od gradonačelnika. Znate, što je čovjek stariji, to je sentimentalniji. Nažalost, u Travniku imam samo uspomene iz mladosti. Sve se to promijenilo i roditelji su mi tamo pokopani. Imam jednog prijatelja Izeta Nalića, koji me često zovne i kaže: dođi da se malo družimo, samo smo još ti i ja ostali. To su ovako malo teške stvari, koje ja želim odvlačiti od sebe, ali vrlo teško to ide. Sretan sam da me Sloboda toliko okupira da nemam vremena razmišljati od tim tugaljivim stvarima.

    • Ovih dana su Vaše izjave o tome da biste bili selektor Rebublike Srpske izazvale burne reakcije u BiH. Zbog čega se stalno potencira to pitanje i o čemu se zapravo radi?

    Ja poznajem situaciju Republike Srpske. Ona je sastavni dio BiH. Ne može ona biti država. Znam stav FIFA i UEFA da oni nikada ne mogu napraviti neku pogrešku te vrste i da kažu: evo sad može igrati Srpska Republika kao država. Nema šanse. Ja sam to rekao iz jedne moje ljudske doktrine. Ne pravim nikakvu razliku između ljudi. Volim ljude i želio bih da ih pomirim, pa možda i da u toj težnji napravim koju pogrešku. Ali, lako je meni, jer moj niko nije ubijen na pravdi Boga. I zato razumijem sve koji su meni zamjerili. Ali, nisam to ozbiljno rekao, da budem iskren. Nisam to ozbiljno rekao, kao što nije ozbiljno ni od onoga ko to mene pita. Ja sam čovjek koji voli ljude i želio bih ih pomiriti, ali to teško ide i nakon toliko godina koje su prošle.

  • ciro-blazevic
  • Šta je to treći entitet?

    • Vi to gledate sa sportske strane, ali u BiH sve ima političku pozadinu. Recimo, reprezentativac BiH Vedad Ibišević je protjeran iz Vlasenice tokom rata, ubijeni su brojni Ibiševići…

    Meni je jako žao. Nisam želio… U najboljoj namjeri nekoga sam uvrijedio. Ja se izvinjavam. Ali, da dođe stani-pani da ja trebam biti, sigurno da to ne bih bio. Da budemo iskreni. Kako bih ja to mogao biti i na taj način dati legitimitet nekome kome ga ne možeš dati.

    • Zbog sličnih izjava Vašem prijatelju Milanu Bandiću je oduzeta titula počasni građanin Sarajeva, koji je spominjao treći entitet u BiH. Vi ste nedavno bili sa Bandićem u Sarajevu. Šta mislite o oduzimanju titule, ali i uopšteno o Bandiću i njegovom prijateljstvu spram BiH?

    Eto, sami ste rekli da je prijatelj. I jeste prijatelj, kao što sam i ja prijatelj. Ja ne znam šta to znači, kunem ti se na moju riječ, ne znam šta je to treći entitet. Nemam pojma šta je to. Gdje je on tu napravio pogrešku, ja to ne razumijem. Družim se sa političarima, ali sam čisti antitalenat.

    • Ali, svojevremeno bili ste nezavisni kandidat za predsjednika Hrvatske i niste baš imali uspjeha…

    Ma, to je iz zajebancije. Jer, danas je svako političar, pa daj i ja ću biti. Ja ih znam sve i niko nije pametniji od mene. A nisam imao uspjeha, jer ljudi, koji su svi bili za mene, onda kad dođe vrijeme da metnu onaj listić, u sebi probude odgovornost i kažu: on je trener, neću za njega.

    • Kada smo već kod politike, kakav je Vaš odnos sa političarima u Hrvatskoj? Bili ste član HDZ-a i imali ste dobre odnose sa pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Kakva je danas situacija?

    Uglavnom, ja sam još član HDZ-a. Intiman sam prijatelj sa predsjednikom Karamarkom, dobar sam i sa Milanovićem, Jovanovićem, sa svima njima. Ali, u politiku kad god zađem sa najbanalnijim izjavama, ja zajebem nešto.

    • Bili ste na pragu da odvedete našu reprezentaciju na jedno veliko takmičenje i niste uspjeli. Možete li uporediti situaciju u Savezu i reprezentaciji dok ste Vi bili selektor i sada?

    Situacija je sada dosta ozbiljnija. Kada sam ja dolazio, ona je bila haotična, nepodnošljiva. Najveću zaslugu imam što sam izmirio publiku i Savez. Hvala Bogu da se ljudi i danas sjete da sam napravio jedno jedinstvo, koje nam je omogućilo da igramo jednu značajnu ulogu i samo je slučaj htio da nismo tada prošli.

    • Kakve su uspomene iz tog perioda?

    Taj period, mogu sa odgovornošću da kažem, najljepši je u mojoj karijeri. Nigdje me tako ljudi nisu voljeli, najveći dio mog boravka, štovali… A to je bila uzajamna ljubav. Zenica za mene ostaje najljepša uspomena. Za to sam dobio potvrdu, nepobitnu potvrdu ovih dana kad sam bio u Sarajevu, kada sam se vratio na “mjesto zločina”, u hotel Hercegovina. Onda sam doživio jedan psihološki šok, koji mi je stran. Doživim kad odem u Travnik, pa se sjetim djetinjstva, to mi je isto tako… Ali, ovo da mi počnu suze frcati bez da to ja hoću, to nisam doživio.

    Istina je da sam ja u hotelu Hercegovina ranije doživio kolonu ljudi koji me ujutro čekaju da se sa mnom slikaju, sa njihovom djecom da se slikam. Evocirao sam neke detalje koji su me tako raznježili. Vidio sam Envera Lugušića kako radi, vidio sam Borčeta Sredojevića kako radi onako kako sam to ja zamislio. Sve se to u meni skupilo. Gledam onaj teren, vidim Lugu, vidim i moga Borčeta i počnem plakati.

    • Je li bilo još nekog povoda za suze Miroslava Blaževića?

    Ali, dan prije… Sarađivao sam strašno dobro sa Alijom Budnjom, čovjekom koji je vlasnik svih tih objekata. Surađivali smo tako da se stvorilo jedno prijateljstvo. Ja sa Sašom Vugdalićem pijem kafu i kažu mi da je Alija tu. Kažem: Recite mu da sam tu i da popijemo kafu. Ali, njega nema. On je zauzet, ali je tu negdje u blizini. Sutra ujutro ga sretnem i uvjeren da će on naći vremena za mene da popijemo kavu, ali on nema vremena za mene. I tad sam dobio još jednom potvrdu: interesantan si dok si na funkciji. Jadni oni političari i ovi slavni treneri koji misle da će trajati stalno, jer je Alija meni pokazao šta to znači i kakvu pažnju imaš dok imaš funkciju i dok je nemaš.

    Dok se vraćam po ovim serpentinama, ja se vraćam u jednu realnost, dolazim na stadion u 16 i 30. U 17 imam trening i srećem mog predsjednika. I shvaćam da je on moja realnost, da ja živim od njega, od Slobode, od navijača. Moj predsjednik tada meni izgleda ljepši nego ikada. Istina, ošišao se bio. I kažem: Bože, što si lijep. On ne zna šta ja u tom času gledam u njemu, jer on je meni omogućio da ja dalje živim.

    Švicarski sat

    • Vidjeli ste da je bilo nekih problema u reprezentaciji posljednjih mjeseci. Šta njenim članovima kao iskusan trener možete poručiti?

    Hijerarhija se mora respektirati. Ne može se igrač miješati u kompetencije izbornika. Ako je to slučaj, onda je to konfuzija i mora se sve staviti na svoje mjesto. Jako vjerujem Safetu Sušiću i svi imamo razloga da respektiramo Safeta, jer on je kao prvo sigurno najveći igrač ovih jugoslovenskih podneblja. On je jedan čestit čovjek, koji nogometnu materiju savršeno poznaje i bilo bi nespretno, neodgovorno i glupo ne respektirati ga. Uostalom, on je reprezentaciju BiH odveo na najveće natjecanje svijeta. I na taj način postao najveći ambasador ove domovine, jer ona će bolje doživjeti svoju afirmaciji preko nogometa, nego da smo angažirali milion diplomata. Tako da bih najradije ustao kada pričam o Safetu i našoj reprezentaciji. Poručio bih im da imaju koncentrat talenta da mogu obradovati svoj narod, ali samo ako budu jedinstveni. Ako bude imalo razdora, neće ništa napraviti.

    • Rekli ste da je Safet Sušić najveći igrač ovog podneblja. Ko je najveći trener sa ovih prostora?

    To se zna. Napravljena je anketa i preko statistike je proglašen Ćiro Blažević najvećim trenerom stoljeća. Ja ne mislim da sam najveći trener, jer to je tako glupo. Bilo je velikana, trenera, od Ivića, Zebeca, Stankovića… Ali, od najmjerodavnijeg auditorija, što je bio skup nakon Svjetskog prvenstva u Frankfurtu, došli su svi direktori reprezentacija i svi izbornici. Bilo je tajno glasanje, ko je najbolji trener prvenstva i izabrali su mene. Sa 80 i nešto posto glasova. I kad su pitali ovi iz UEFA zašto ste glasali za Ćiru, oni su odgovorili – jer ruka trenera se najviše vidjela na reprezentaciji Hrvatske. Tako da sam ja dobio sat od 60 tisuća švicarskih franaka i plaketu od UEFA kao najveći trener svijeta. To su činjenice. (Oslobođenje)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje