Kemal Mrndžić, bivši stražar u zloglasnom logoru Čelebići poznatom po mučenju i ubijanju zarobljenika srpske nacionalnosti, optužen je da je lagao da bi dobio status izbjeglice i američko državljanstvo, rekli su iz američkog državnog tužilaštva savezne države Boston.

Mrndžić, 51, koji trenutno živi na području Bostona, optužen je da je prevarom stekao američki pasoš; posjedovanje i korištenje prevarom stečenog uvjerenja o naturalizaciji i lažno stečeno pravo na socijalno osiguranja; davanje lažne izjave saveznim službenicima za provođenje zakona; i uključenje u šemu da prikrije svoju umiješanost u progon tokom rata u Bosni, navodi se u saopćenju američkog državnog tužioca u Bostonu u srijedu.

“Emigriranje u Sjedinjene Države je privilegija i ako prikrijete kriminalno ponašanje kako biste prevarom ušli u ovu zemlju, na kraju ćete biti otkriveni”, rekao je vršilac dužnosti američkog tužioca za Massachusetts Joshua Levy, prenosi AP.

Mrndžić je bio nadzornik straže u logoru Čelebići tokom rata, navodi američko ministarstvo pravde.

Međunarodni krivični sud Ujedinjenih nacija za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da su stražari u logoru ubijali, seksualno zlostavljali i mučili srpske zatvorenike, a trojica bivših stražara su optužena i osuđena za ulogu u tom progonu, rekli su tužioci.

Brojni preživjeli su od tada identifikovali Mrndžića da je umiješan u premlaćivanje i druga zlostavljanja u logoru, rekli su tužioci.

“Uslovi u zatvoru u Čelebićima bili su izuzetno teški”, navodi se u izjavi istražitelja agencije Državne sigurnosti. “Stotine zatvorenika mjesecima su bili prisiljeni sjediti u redovima, rame uz rame na betonskom podu velikog metalnog hangara. Spavali su na istom mjestu, bez ćebadi i posteljine.”

Mrndžić je saslušan pred Tribunalom nakon rata, ali je pobjegao u Hrvatsku i prijavio se kao izbjeglica u SAD, lažno tvrdeći u svom intervjuu i prijavi da su ga srpske snage zarobile i zlostavljale i da se ne može vratiti kući iz straha od budućeg progona, rekli su tužioci.

Primljen je u SAD kao izbjeglica 1999. godine, a američko državljanstvo je dobio 2009. godine, saopštile su vlasti.

U izjavi za Radio Slobodna EUropa, 64-godišnja Milojka Antić, nekadašnja zatočenica logora u Čelebićima je rekla da “sa tabletama liježe i ustaje”. Bila je silovana, mučena i zlostavljana.

Do 1992. godine, Milojka je živjela u selu Idbar, naseljenim većinski bošnjačkim stanovništvom. Sa još 240 mještana srpske nacionalnosti iz nekoliko sela u okolini Konjica, šezdesetak kilometara od Sarajeva, je bila žrtva pripadnika teritorijalne odbrane i ministarstva unutrašnjih poslova.

Među njima je bio i Kemal Mrndžić, bivši nadzornik logora koji je 17. maja, uhapšen u Bostonu, u Sjedinjenim Američkim Državama. U logor je odvedena 15. juna 1992. godine. Kako kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) optužena je da “krije radio stanicu”.

Logor je bio smješten u hangarima bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA).

U hangaru šest, prema presudama Haškog tribunala, mještani su zlostavljani, a 48 ih je ubijeno u periodu od 25. do 27 maja. 1992.godine. Tek rijetki 31 godinu kasnije žele govoriti o tome.

O silovanju i drugim oblicima fizičkog zlostavljanja Milojka Antić je 2007. godine svjedočila i pred Tribunalom u Hagu.

Tri decenije kasnije i dalje trpi posljedice i plačnim glasom kaže:

“Liječim se od raka dojke, otišla sam psihički dosta, to mi je najgore. Teško se nosim, mislila sam da će to vremenom pomalo izlaziti iz čovjekove glave, iz misli, ali sve, kako se stari, sve što više koja godina prolazi, sve je teže”, priča ona.

Mrndžićevog prezimena se ne sjeća, jer su zatočenice, kako kaže, mogle da čuju samo stražare koji su ih čuvali.

“Mi smo bile na samom ulazu. Tu je bila kasarna, vojska. I mi smo bili u portirnici na samoj kapiji, a tamo su hangari bili po krugu i muškarci, u tim hangarima gdje se prije držala municija. Tako da bi mi vidjeli samo ko ulazi na kapiju i izlazi i onda ko nama dođe”, ističe Milojka.

Premlaćivanje, oduzimanje dokumenata, novca i zlata

Borislav Gligorević rodom je iz sela Bradina kod Konjica. U logor Čelebići je odveden 25. maja 1992. godine. Sa njim su bili supruga, sin i kćerka.

“Skupili su nas, došli su sa kamionom Zastava, i potrpali nas. Odvedeni smo- sin, kćerka, žena i ja. Sin je imao tada 20 godina. Svi smo nekim čudom preživjeli”, kaže on i dodaje:

“Čim su nas zarobili počelo je premlaćivanje. Uzeli su nam sva dokumenta, pare, zlato, sve što smo imali. U Bradini su nas natjerali da se skinemo do pasa i počeli udarati. Onda kolima do Čelebića, pun kamion nas je bilo. Odatle su nas odveli u šesticu, to je jedan hangar limeni 30 puta 50 metara. Ja sam tu proveo tri mjeseca”, kaže Gligorević.

Iz logora Čelebići, Borislav je premještan u logor Musala u Konjicu, gdje je nastavljeno, kaže, premlaćivanje.

“Uvečer bi se iskupili i odvodili pojedinačno ljude. Koga su god izveli, nije se mogao sam vratiti, nego su ga unosili. Tu je više od dvadeset ubijeno. Tukli su nas, nema čim nisu. Palicama. Onda je 12. augusta došao Crveni krst da nas obiđe. Mi smo pokazivali modrice po tijelima. Oni su to osluškivali i kad je Crveni krst otišao, onda je opet bilo premlaćivanje do iznemoglosti”, prisjeća se Borislav.

O svemu što je preživio je davao izjave, kako kaže, policiji i SIPI (Agenciji za istrage i zaštitu BiH).

U Sudu BiH za zločine počinjene nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica, u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, a koji obuhvataju i Bradinu, sudi se Esadu Ramiću, Omeru Boriću, Šefiku Nikšiću, Adnanu Alikadiću, Mitku Pirkiću, Redži Baliću, Hamedu Lukomirku, Safaudinu Ćosiću, Muhamedu Cakiću, Ismetu Hebiboviću, Enesu Jahiću, Senadinu Ćibi i Željku Šimunoviću.