Evropljani su još uvijek uvjereni u centralno mjesto svog malog kontinenta ne samo u historiji čovječanstva nego i u oblikovanju današnjeg svijeta.
Drže predavanja svima ostalima na temelju vrijednosti za koje čvrsto vjeruju da su univerzalne. Za sebe misle da su plemeniti, moćni i dobronamjerni. No, razdoblje istinske evropske moći zapravo je bilo samo historijski bljesak.
Evropljani jesu dominirali svijetom između 1815. i 1945. godine, a od tada do danas stoje odmah iza SAD-a. Ipak, to su samo dva stoljeća, jedna recka u historiji svijeta. Do 1650. BDP Indije i do 1750. BDP Kine vjerovatno su bili veći od bilo koje zemlje u Evropi.
Dakle, u New Delhiju i Pekingu, kako oštro ocjenjuje u svojoj ne preopširnoj, ali fokusiranoj i preciznoj analizi za The Telegraph bivši francuski veleposlanik u SAD-u Gerard Araud, doživljavali su Evropljane kao početnike tokom svog razdoblja dominacije, a na ponovno privredno uspostavljanje ravnoteže između Evrope i Azije koje je u toku u posljednjih nekoliko desetljeća treba gledati samo kao na povratak na dugoročnu historijsku normu. Početnici se postavljaju natrag na svoje mjesto.
Stoga nije iznenađenje da je 2016. bivši američki predsjednik Barack Obama u intervjuu za The Atlantic, kako se čini, izrazio uvjerenje da će se o budućnosti čovječanstva odlučiti između New Delhija, Pekinga i Los Angelesa. Araud navodi da, dok je služio kao francuski veleposlanik u Washingtonu, primijetio je u kojoj su mjeri evropski navodni nasljednici umjesto toga gledali na Evropljane s mješavinom ravnodušnosti, umora i ne mareći previše za njih. Bili su kao stara tetka čiji su se rasplinute iskazi više-manje nježno ignorisali.
Starenje i demografski pad
Za SAD su potencijalni rast, ali i glavni izazovi, pozicionirani u Aziji, pa je sasvim logično da se Washington okreće prema tom kontinentu i tu ne može biti zabune. Za SAD je Rusija regionalna sila koja nanosi bol, ali ne i središte njihove pažnje. Oni žele, kako se navodi, što prije okončati rat u Ukrajini kako bi se suočili s pravom prijetnjom – Kinom.
Pitajući se mogu li Evropljani dokazati da su još važni i da nisu tek neka tamo periferna turistička destinacija, autor kaže kako sumnja u to, i to iz vrlo određenog razloga. Kao Francuz koji je gledao kako njegova zemlja, evropska Kina 1815. godine, kako kaže, progresivno gubi svoju moć paralelno s demografskim padom, navodi kako čvrsto vjeruje da je demografija sudbina.
Na toj osnovi, Evropa se suočava sa situacijom bez presedana. Predviđa se da će njezina ukupna populacija pasti za 5 posto između 2010. i 2050., ali k tome za 17 posto među populacijom u dobi od 25 do 64 godine. Broj stanovnika u Mađarskoj, baltičkim državama, Slovačkoj, Bugarskoj, Portugalu, Italiji i Grčkoj već opada, dok se u Njemačkoj nalazi na nivou prije predvidljivog smanjenja. Prosječna dob Evropljana je 42 godine u usporedbi s 38 u SAD-u i u prosjeku se povećava za 0,2 godine godišnje.
To, ističe, znači novu potražnju i stoga manji rast te manje dinamična društva. Konkretnije rečeno, to predstavlja prijetnju ‘evropskom modelu‘, koji se temelji na teškom kompromisu između socijalne države i ekonomske stvarnosti.
Imigracija kao jedino, ali nepoželjno rješenje
Stariji birači privilegiraju ono što je bilo do sada na račun onog što dolazi. To će samo postajati sve veći problem u desetljećima koja su pred nama, s obzirom da će se broj Evropljana starijih od 80 više nego udvostručiti. Starost znači stalno rastuće izdatke za zdravlje i ličnu pomoć. Demografska kriza će zauzvrat stvoriti jaz u evropskim društvima između radno sposobnih i penzionera u kontekstu u kojem potonji uživaju životni standard kakvom se prvi često ne mogu nadati da će ga dosegnuti.
Još akutniji problem je taj da će se Evropljani sukobljavati oko pitanja imigracije, a stručnjaci su vrlo jasni u svojoj procjeni – s obzirom na slabu učinkovitost politika namijenjenih povećanju nataliteta, nema druge alternative za prevladavanje demografskog pada u Evropi osim imigracije. U današnjoj Evropi, ističe autor, eufemizam je reći da ovo rješenje neće biti opće pozdravljeno. Araud podsjeća da kad je francuski ministar nedavno nagovijestio da će zemlja možda morati prihvatiti ograničeni broj imigranata kako bi se nosila s nedostatkom djelatnika u nekim sektorima, došlo je do tolikog negodovanja da se odmah povukao.
Ujedinjena Kraljevina je napustila Evropsku uniju uglavnom kako bi zaustavila useljavanje, čak i iz evropskih zemalja. Njemačka je 2015. možda otvorila svoje granice za više od milion imigranata s Bliskog istoka, ali to je, ističe Araud, bio odgovor na hitnu humanitarnu situaciju. Teško je, procjenjuje autor, zamisliti da se to ponovi iz čisto ekonomskih razloga. Takav prijeko potreban priljev radnika u zemlju koja brzo stari sigurno bi bilo nemoguće obnoviti s obzirom na uspon krajnje desničarske stranke u Njemačkoj – AfD (Alternativa za Njemačku).
Iseljavanje
U tom kontekstu i okolnostima, navodi dalje krećući se prema zaključku, posebno je nepoželjno i problematično iseljavanje iz Evrope. Kontinent gubi mlade, visoko obrazovane pojedince koji uglavnom odlaze u SAD, gdje će imati bolje prilike za napredovanje, bilo u istraživačkom, akademskom ili privatnom sektoru.
Autor navodi lično iskustvo rekavši da je putujući Amerikom, gdje god je išao, susretao evropske istraživače, hirurge, učitelje i poduzetnike. Bilo je, kaže, teško ne osjetiti tugu što su ti mladi ljudi, koje su evropske zemlje školovale uz visoku cijenu, umjesto Evrope obogatili SAD. No, njihovo je objašnjenje uvijek bilo isto – bolje finansiranje, više mogućnosti, manje regulacije. Nažalost, ističe, zemlje koje stare imaju manje novca i vole propise.
“Nemojte reći da je moj pesimizam tek uobičajeno francusko jadikovanje, nemojte pripomenuti da britanska i francuska demografija nije toliko loša (iako je to istina). Svaki signal ukazuje na Evropu okrenutu prema unutra. Un continent de vieux (Stari kontinent, op.a.). Budućnost čovječanstva definitivno će se odlučiti negdje drugdje”, zaključuje Araud na kraju svoje analize. (Jutarnji.hr)
