Na Univerzitetu u Zagrebu, prije svega na Filološkom fakultetetu, već duže vrijeme se raspravlja o vraćanju ćirilice u nastavu, a rektor Damir Boras kaže da su to “starohrvatska pisma”, te bi bilo lijepo ponovo ih vidjeti u nastavi.

Uvjeren da će u stručnoj javnosti mnogi misliti isto, Boras je za zagrebački Jutarnji list rekao da bi ćirilicu trebalo vratiti u škole, a da bi glagoljicu trebalo ponuditi kao izborni predmet.

Davor Dukić, redovni profesor Odsjeka za kroatistiku – Katedre za stariju hrvatsku književnost, navodi dva razloga zbog kojih bi bilo dobro učiti ćirilicu.

“Na ćirilici imamo niz starih tekstova, a poznavanje toga pisma pomaže učenju ruskog jezika. Drugi je razlog to što se kod naših susjeda koriste i ćirilica i latinica, a savladavanjem osnova ćirilice u osnovnoj školi naši bi učenici dobili mogućnost čitanja stručne literature na ćirilici”, naveo je Dakić za Jutarnji list.

On se slaže sa tezom da je ćirilica ostala u hrvatskom obrazovnom sistemu danas ne bi bilo toliko teškoća sa uvođenjem ćiriličnih ploča u Vukovaru.

“Kada nešto bolje poznajete, manje od toga zazirete”, naveo je Dukić.

“Hrvatska ćirilica”

Dekan Filozofskog fakulteta s početka devedesetih, akademik Josip Bratulić, stav o ćirilici u školama opravdava rečima: “Nijedno znanje čovjeka ne opterećuje da bi ga osiromašilo. U mozgu prostora ima, a znati pisma je vrlo dobro – onaj ko ne zna pisma, ne zna ni jezike”.

Svjestan, navodi “Jutarnji”, da u dnevnopolitičkom kontekstu ovo pitanje može biti dočekano na nož, Bratulić nudi rješenje i kaže:

“Problem je što ćirilici treba skinuti političku auru. Kako? Vrlo jednostavno – nazovimo je hrvatskom ćirilicom”.

Direktor Hrvatskog instituta za jezik Željo Jozić, s druge strane, pita kako se dogodilo da se ćirilica prestala učiti u školama, ako se danas jezikoslovci slažu da bi je trebalo vratiti.

Jasno je, kaže, da su ćirilica i glagoljica stara hrvatska pisma, a da su Hrvati bili tropismena nacija i pisali glagoljicom, ćirilicom i latinicom.

“Činjenica je i da su hrvatska ćirilica, tzv. bosančica, i glagoljica danas vrlo zanemarena pisma iako su njima pisani neki od najvažnijih dokumenata hrvatske historije”, navodi on. (Tuzlanski.ba)