Srijeda, 19. Septembar 2018.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

‘Spiderman’ iz Pariza: Život mi se okrenuo naglavačke

Nakon što se herojski popeo terasama na četvrti sprat zgrade u jednoj od pariških ulica i spasio dječaka koji je visio s balkona, Mamadou Gassam, migrant iz Malija, postao je junak kojem je francuska Vlada odala priznanje.

Predsjednik Francuske Emmanuel Macron primio je Gassama u Elizejsku palaču gdje mu se lično zahvalio na herojskom činu i dodijelio mu počasno francusko državljanstvo te ponudio posao u vatrogasnoj brigadi u Parizu.

U svom prvom intervjuu za jedan arapski medij, Mamadou Gassam otkriva za Al Jazeeru da mu se život u potpunosti promijenio. Preko noći je od ilegalnog migranta postao državljanin Francuske koji uživa sva prava.

Gassam kaže da njegova afrička kultura i moral, te odgoj koji nosi iz svoje muslimanske porodice, objašnjavaju njegovu hrabrost i spremnost da se žrtvuje bez oklijevanja i spasi dijete kojem je prijetila smrt.

Migrant iz Malija kaže da ga je siromaštvo u njegovoj zemlji nagnalo na odlazak kako bi pronašao pristojan život za sebe i svoju porodicu. Otkriva da je skoro dvije godine živio u Libiji, prije nego je krenuo za Evropu, i da je u tom periodu bio izložen zlostavljanju, premlaćivanju, hapšenju i iskorištavanju od oružanih skupina.

Kako se promijenio Vaš život nakon spašavanja djeteta?

– (Odgovora s osmjehom) Nije se samo promijenio, već se okrenuo naglavačke. Kao prvo, živio sam vrlo jednostavnim životom, u izbjegličkom centru u Parizu, a onda se sve iznenada promijenilo. Zahvaljujući Božijoj odredbi, u ovom svetom mjesecu počinje moj novi život o kojem nikad nisam mogao ni sanjati prije spašavanja malog dječaka.

Riješen je moj pravni status i više nisam migrant koji može biti deportiran iz države svakog trenutka. Također, prošle sedmice sam se pridružio Centru za obuku vatrogasaca u Parizu.

Druga stvar, preko noći sam postao poznata ličnost u Francuskoj i u svijetu. I dalje svakodnevno primam pozive od ličnosti iz političkog, sportskog i kulturnog života iz cijelog svijeta, a na desetine svjetskih medija žele obaviti intervju sa mnom.

Nisam mogao ni zamisliti da će me spašavanje djeteta izvući iz tame teške svakodnevnice u svjetlo Elizejske palače i lokalnih i svjetskih medija.

Ako se vratimo koju godinu unazad, šta Vas je nagnalo da emigrirate iz Malija? Kako je protekao Vaš put odatle pa sve do dolaska u Francusku?

– (S uzdahom) To je duga priča prepuna patnje. Nakon smrti moje majke, prije šest godina, odlučio sam napustiti zemlju i pridružiti se svom bratu u Parizu. Potičem iz siromašne porodice. Radio sam s ocem na polju, ali suša i klima u Maliju uništavaju urod uprkos svom našem trudu i radu. Siromaštvo i nevolja su me nagnali da se odlučim za emigraciju radi ostvarivanja boljeg života za sebe i da pomognem svojoj porodici.

Putovao sam preko Burkine Faso, Nigera, Čada i stigao do Libije, sve pješice. Uglavnom sam putovao po noći sa grupom prijatelja, jer sam strahovao da će nas uhapsiti granična policija ili zlostavljati bande na putu.

U Libiji sam živio dvije godine, tačnije u gradu Sebha. Kada sam sakupio dovoljno novca, odlučio sam krenuti za Evropu, prema Italiji. Prešao sam na malom brodu koji je prevozio još desetke Afrikanaca. Na Siciliji sam proveo dvije godine, a zatim sam preselio u Pariz 17. septembra prošle godine.

Recite nam nešto o Vašem boravku u Libiji i jesu li vas tamo zlostavljali, jer smo imali priliku vidjeti fotografije o iskorištavanju afričkih migranata u toj zemlji?

– Da, u Libiji sam mnogo patio zbog zlostavljanja. Tukli su nas i hapsili iako nismo činili nikakve zločine ili prekršaje, već samo zato što smo ilegalni migranti. Oduzeli su mi prisilno sve stvari koje sam imao sa sobom, uključujući i novac koji sam sakupljao tokom povremenoga rada na poljima.

Preživio sam teške dane u toj zemlji, kao i ostali migranti iz Afrike koji su patili zbog sigurnosnog haosa i velikog broja oružanih grupa. Libija je za mene bila noćna mora i samo sam čekao priliku da pređem u Italiju, kako moje patnje u toj zemlji ne bi potrajale duže.

Kakav je bio Vaš život ovdje u Parizu i u kakvim ste uvjetima živjeli?

– Već skoro godinu dana živim s bratom u izbjegličkom centru. On me izdržavao, jer nisam mogao pronaći pasao kao ilegalni migrant u državi. Pripremao sam se da predam zahtjev za azil, ali mi to sada više nije potrebno. Nakon spašavanja dječaka francuska Vlada je odlučila da riješi pitanje mog pravnog statusa.

Možete li nam reći nešto više o okolnostima spašavanja djeteta koje je visilo sa četvrtog sprata?

– (Odgovara s osmjehom) Sat je pokazivao 19:30. Bio sam u jednom kafiću i gledao nogometnu utakmicu. Odjednom sam začuo vrisku prolaznika. Krenuo sam na mjesto događaja nedaleko od jedne petospratnice. Tada sam ugledao dijete kako visi s četvrtog sprata zgrade i samo što nije palo. Odlučio sam da interveniram kako bih ga spasio, bez ikakvog razmišljanja o posljedicama koje bi se mogle desiti.

Da li je bilo kolebanja prije nego što ste odlučili da reagirate i spasite dijete? Da li je neko od prisutnih tražio od Vas da to učinite?

– Ne, uopće nisam oklijevao ni u jednom trenutku. Niko od prolaznika koji su se zatekli na mjestu događaja nije tražio od mene da to učinim. Nisam razgovarao s prisutnima koji su vrištali u strahu da će dijete pasti svakog momenta. Bio je to težak trenutak. U blizini nije bilo policajaca ni snaga civilne odbrane, što me je ohrabrilo na ovaj korak.

Smatram da je to bio humani gest koji je zahtijevao brzu reakciju. Pored toga, odrastao sam u afričkoj i muslimanskoj porodici u Maliju koja vjeruje u solidarnost i međusobno pomaganje te podstiče požrtvovanost u pomaganju drugima. Sve su to faktori koji su me podstakli da reagiram kako bi spasio dijete bez razmišljanja o posljedicama takvog čina.

Pojurio sam prema zgradi i počeo se penjati sprat po sprat sve dok nisam stigao do djeteta koje je imalo svega četiri godine. Snažno sam ga uhvatio za ruku da ne padne i uveo ga na balkon stana njegovih roditelja.

Jeste li osjećali strah dok ste se tako penjali po zgradi?

– Ne, uopće. Penjao sam se po zgradi brzo i s lakoćom. Strah sam počeo osjećati tek kada sam spasio djete, kada je došla policija kako bi izvršili uviđaj. Uzeli su moju izjavu i uvjerili se da sam dobro, te provjerili zdravstveno i psihičko stanje djeteta.

Jeste li mislili da će spašavanje djeteta i činjenica da ste postali heroj u Francuskoj utjecati na to da francuska javnost i političari počnu drugačije gledati na ilegalne migrante?

– Mogao sam to odmah osjetiti nakon ovog događaja. Primio sam brojne čestitke od različitih političkih struja, pa čak i od onih koje su protiv toga da Francuska primi više imigranata i azilanata. Smatram kako je ono što sam uradio ljudska gesta zbog čega bi nas migrante trebalo ponovo gledati kao osobe koje dijele univerzalne ljudske vrijednosti sa Francuzima i da mi možemo biti pozitivna snaga u francuskom društvu.

Recite nam nešto i o Vašem susretu s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom?

– Bio je to prijateljski susret u punom smislu te riječi. Tražio je od mene da mu ispričam cijeli događaj i toplo mi se zahvalio za moje herojsko djelo. Na kraju susreta me obavijestio o svojoj odluci da me nagradi francuskim državljanstvom i poslom u vatrogasnoj brigadi u Parizu. Moja je sreća bila neopisiva.

Da li je tačno da ste primili poziv predsjednika Malija koji je tražio od Vas da se vratite u svoju zemlju i da se priključite malijskoj vojsci?

– (Smijeh) Čuo sam te glasine i uvjeravam Vas da su netačne. Predsjednik Ibrahim Abu Bakr Keita me nazvao samo da mi se zahvali i čestita za spašavanje djeteta. Pozvao me je da ga posjetim kada se vratim da obiđem svoju porodicu u Maliju.

Smatrate li da ste uspjeli ostvariti neke od svojih snova nakon što ste dobili dokumente za boravak, priliku za posao a uskoro i francusko državljanstvo?

– Da, to je tačno. Svakodnevno sam živio u stalnom strahu jer nisam imao dozvolu za boravak, što me mnogo mučilo, a muči i hiljade drugih ilegalnih migranata. Više se ne moram skrivati i živjeti na način kako sam godinama živio strahujući da će me deportirati svakog trenutka.

Također, spremam se za put i povratak u svoju zemlju u narednim sedmicama. Želim da posjetim svog oca kojeg nisam vidio već šest godina, čim konačno bude riješeno pitanje mog pravnog statusa.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

– (Osmijeh) Za nekoliko dana bih trebao potpisati ugovor o radu u pariškoj vatrogasnoj brigadi, što će mi omogućiti da mjesečno dobijam plaću. Imam namjeru i da iznajmim stan jer se želim, uz Božiju pomoć, oženiti svojom vjerenicom koja je, također, porijeklom iz Malija. (Al Jazeera | Hisham Abu Mariam)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje