Prošle su tri sedmice otkako je Tugce Seren Gul izgubila tetu i baku, koje su poginule u Antakyi kada je razorni potres pogodio jugoistok Turske. Pa ipak, svake noći čeka do 4:17 ujutro, vrijeme kada se katastrofa dogodila, da pokuša zaspati.
“Stalno mislim da će se u to vrijeme dogoditi nova katastrofa i samo čekam da prođe taj sat”, rekla je Gul (28), koja je s majkom uspjela istrčati iz obiteljske kuće nekoliko trenutaka prije nego što su se zidovi kuće srušili za vrijeme potresa.
Nakon što je bosa dospjela na ulicu, Gul je vidjela nepomična tijela svojih komšija pod betonom. Sjeća se vrištanja ljudi zarobljenih pod srušenim zgradama. Gul je rekla da je užas ostavio teške posljedice na mentalno zdravlje preživjelih koji su “izgubili sve” u Antakyi, gradu razorenom u potresu.
Želi jednog dana potražiti stručnu pomoć kako bi prebrodila traumu, ali za sada je jedino važno uspostaviti novi život za sebe i porodicu. Potres magnitude 7.8, najsmrtonosniji u historiji moderne Turske, ostavit će duboke psihološke posljedice, kažu stručnjaci.
U zemlji je poginulo više od 44.300 ljudi. Više od 1.5 miliona ostalo je bez domova u ledenim uslovima. Milioni su izgubili članove porodice, posao, životnu ušteđevinu i nadu u budućnost. Djeca ne mogu spavati, imaju “flashbackove”, mokre u krevet.
Mnogima prijeti razvoj mentalnih bolesti
Stručnjaci se boje da će djeca biti najteže pogođena. U zoni potresa živi više od 5.4 miliona djece – a mnogima od njih prijete posljedični razvoj anksioznosti, depresije ili posttraumatskog stresnog poremećaja, upozorava UNICEF.
“Znamo koliko su učenje i rutina važni za djecu i njihov oporavak”, rekao je regionalni direktor UNICEF-a za Evropu i centralnu Aziju Afshan Khan nakon posjete Turskoj. “Ta djeca moraju biti u mogućnosti nastaviti obrazovanje i hitno im je potrebna psihosocijalna podrška kako bi se lakše nosila s pretrpljenom traumom”, rekao je.
U velikom kampu za raseljene osobe pored stadiona Hatay, u predgrađu Antakye, timovi za psihosocijalnu podršku postavili su mala igrališta i podigli šatore pune igračaka. Djeca sjede na raznobojnim stolcima ispred velikog prijenosnog ekrana na kojem se vrte crtani filmovi. Neka se djeca igraju školice.
Mehmet Sari, vladin djelatnik za psihosocijalnu podršku, rekao je da su on i drugi u njegovu timu uočili znakove traume kod djece. “Vidimo da neka djeca ne mogu spavati, druga ne mogu jesti, treća imaju ‘flashbackove’ i mokre u krevet”, rekao je za Reuters.
Potrebna im je dugoročna podrška kako bi se oporavili od traume, rekao je. Tursko ministarstvo porodice i socijalne njege saopćilo je da je poslalo više od 3700 socijalnih radnika da pruže podršku preživjelima u cijeloj zoni potresa.
Volonteri grupe Sokak Sanatlari Atolyesi iz Izmira oblače kostime Supermana i klauna te vode aktivnosti za djecu koja žive u šatorima u skloništu u pokrajini Hatay. Ali veliki potres magnitude 6.4 prošli ponedjeljak razbio je napore da se djeci pruži bar neki osjećaj normalnosti u sedmicama zastrašujućih ponovnih potresa.
Videosnimak koji je dao Erdal Coban, jedan od volontera i umjetnički direktor Sokak Atolyesi, prikazuje dječje veselje i pjevanje koje se pretvara u vrištanje. “Ostanite mirni”, neko viče, dok neko drugi uzima malo dijete u naručje.
Konstantan, hroničan stres
Turci su već bili pod velikim pritiskom, rekla je Ayse Bilge Selcuk, profesorica i psihologinja sa univerziteta Koc, zbog rastućeg siromaštva i uticaja pandemije covida-19. Sada je potres to podigao na viši nivo.
“Stres je kroničan i stalan i sada je iznad nivoa s kojim se možemo nositi”, rekla je Selcuk. “Da bi ova nacija ponovno stala na noge, moramo pronaći snagu u sebi, a to počinje u našoj psihologiji”, dodala je.
Predsjednik Tayyip Erdogan obećao je obnoviti domove u roku od godinu dana, ali proći će još mnogo mjeseci prije nego što hiljade ljudi budu mogle napustiti šatore ili transportne kontejnere i svakodnevne redove za hranu i preseliti se u stalne domove, što je ključno za sticanje osjećaja normalnosti i sigurnosti koji su izgubili.
Ljudi izgledaju ukočeno, što je vjerovatno odbrambeni mehanizam za suočavanje s nepremostivim stresom, prema Selcuk. Tjeskoba, bespomoćnost i depresija vjerovatno će biti česta pojava, a mladi ljudi mogu osjećati bijes.
Napori za obnovu trebali bi uključivati mentalno zdravlje, rekla je Selcuk, pozivajući vladu da osigura sredstva za školovane psihologe koji će doći u područja potresa i ondje ostati. I ti napori moraju biti kontinuirani, ne bismo smjeli za tri mjeseca skrenuti pažnju, rekla je turska psihologinja. (Hina)
