Okrnjen i sakriven iza višespratnica (i to u starom dijelu prizrenske čaršije!), mahom sagrađenih nakon rata, tik uz samu Sahat-kulu Ešref-paše, koju je on sagradio u XIX stoljeću, uzdiže se Šemsidin Ahmed-begov hamam iz 1498. godine.
Specifičnost ovog hamama, pretvorenog u muzej, jeste to da je u sklopu hamama sagrađena Sahat-kula. Objekti koji nemaju nikakva funkcionalnu vezu, tako da je ova isprepletenost jedinstvena u gradu na Bistrici. Tokom 2008. godine započeti su radovi na restauraciji objekta, međutim oni još uvijek nisu završeni. Sa arhitektonskog aspekta, muzej ima ogromnu vrijednost jer je jedinstvena zgrada sa dvije tipologije, u kojoj su smješteni eksponati od velike historijskog i naučnog značaja.
Ovaj hamam, manji u odnosu na čuveni Gazi Mehmed-pašin, odolijevao je zubu vremena i nije poznato kada je izgubio svoju prvobitnu funkciju. Ipak, lokalno stanovništvo će vam reći da su 1972. godine na njemu počeli restauratorski i konzervatorski radovi. Nekoliko godina kasnije, odnosno krajem 1975. godine, ovaj objekat iz osmanlijske kulturne baštine, od tadašnjih vlasti dobija novu namjenu. Pretvoren je u Arheološki muzej, regionalnog karaktera.
Od samog početka, u muzeju je radio i arheolog Luan Kočbashi, specijalista za kasnu antiku i rani Srednji vijek. On je umirovljenik, ali je često angažiran na arheološkim istraživanjima širom Kosova.
Njega smo zatekli u holu muzeja, u trenucima kada je vršio ulogu kustosa turistima iz Turske. Znatiželjnici dolaze iz skoro svih krajeva svijeta.
“Arheologija je veoma interesantna za ljude, jer se bavi istraživanjima starih kultura. Ovaj muzej ima veoma bogatu zbirku sa oko hiljadu eksponata, a koje se ne mogu svi vidjeti, jer objekat očekuje drugu fazu renoviranja. To su eksponati, predmeti koji potiču sa arheoloških lokaliteta prizrenskog regiona i hronološki gledano radi se o predmetima koji su pronađeni na lokalitetima iz prahistorije, odnosno neolita, eneolita, bronzanog, gvozdenog, rimskog doba, ranog i kasnog Srednjeg vijeka. Skoro je svaki period zastupljen, a poznato je da je sam grad Prizren, drevni i da je star više od dva milenija”, kaže Kočbashi, koji je izrazio nadu da će svi ti eksponati tokom sljedeće godine već biti izloženi, shodno postojećim svjetskim standardima.
Lokacija muzeja, odgovara zahtjevima, iako opštinske vlasti, posebno Uprava urbanizma, nisu vodili računa oko dozvola za izgradnju kuća, pa je samo mjesto zasjenjeno i nije ga baš lako naći.
“Do prije osam godina ništa nije rađeno na objektu, tako da se nije vodilo računa o okruženju, što je i uticalo da muzej bude nekako zapostavljen i zabačen. Ovo je već treće po redu renoviranje i država ulaže dosta sredstava kako bi muzej dobio svoju pravu funkciju. Ministarstvo kulture s partnerima iz USAID-a, ulaže sredstva kako bi objekat bio u cijelosti funkcionalan. Na konzervaciji i restauraciji muzeja radilo se prije više od 40 godina, preko Zavoda za zaštitu spomenika Prizrena”, dodaje arheolog Kočbashi.
U dvorištu muzeja, naišli smo na ljubaznog Sali Morinu, čuvara muzeja, trenutno jedinog angažiranog radnika. Čistio je i brižljivo uređivao prostor gdje se nalaze eksponati, nadgrobne ploče, ćupovi iz vremena Rimljana. On nam reče da je njegova jedina želja da muzej što prije dobije svoju funkciju.
“Ovdje sam skoro 10 godina i gledajući u sve te eksponate imam osjećaj da sam u nekom drugom vremenu. Očekujem bolja vremena i mnogo posjetilaca”, kaže Morina
Arheolog Kočbash nam je, za kraj našeg druženja, u detalje opisao jedan uzglavnik, poput stećka, iz rimskog perioda, ističući da ga je izvjesni stanovnik grada poklonio svojoj umrloj kćerki. Posebno je bila interesantna svastika na samom vrhu ploče, koja, kako nam reče, označava metafizičko shvatanje života. (Tuzlanski.ba)
