Enzo Ferrari nosilac je jednog od danas najpoznatijih prezimena na svijetu, a njegova velika preduzetnička karijera počela je potkivanjem mazgi. Bio je vozač trka, za dlaku je izbjegao smrt u Prvom svjetskom ratu, napravio je najpoželjniji trkački automobil na svijetu i bio je uspješan preduzetnik, a sve je stvorio sam svojim rukama.

Njegovi automobili su osnovni statusni simboli i predstavljaju pripadnost bogatoj eliti. Ipak, Ferrari je sa nipodaštavanjem gledao na one koji njegov auto kupe iz bilo kog drugog razloga osim zbog odličnih performansi, brzine i kvaliteta.

Rođen je 1898. godine u Modeni, u Itali. I pored negodovanja njegove porodice završio je Mašinsku školu, a nakon što se vratio iz rata, u kojem je izgubio brata i oca, porodični biznis je zatekao u bankrotu, a majku i sestru skrhane. Potražio je posao u Fiatu ali je bio odbijen. Kako nije imao nikakve druge izglede da se zaposli, Ferrari se na kraju zaposlio u jednoj manjoj automobilskoj kompaniji „CMN” (Costruzioni Meccaniche Nazionali), gde je redizajnirao karoserije starih kamiona i pretvarao ih u mala putnička vozila. Tu je počeo da se trka 1919. godine. Zatim je počeo da vozi trke za Alfa Romeo ali je nakon nekoliko godina uvidio da nije dobar vozač koliko je mislio. Uloživši sve što mu je ostalo počinje da priprema automobile Alfa Romea za vožnju.

To je trajalo punih deset godina nakon čega Alfa Romeo odlučuje da se povuče i osnuje sopstvenu marku, ostavivši Enza bez automobila sa timom visokokvalifikovanih tehničara i logoom.

Nedugo zatim Enzo Ferrari počinje da pravi sopstvene trkačke automobile. Nažalost, nakon početka Drugog svjetskog rata Musolinijeva fašistička vlast je zatražila da njegova fabrika podrži ratne napore. Nakon što su saveznici bombardovali njegovu Fabriku, Enzo se seli u Maranelo.

Poznat je njegov citat koji je i sam živio: „Ono što možeš da sanjaš, možeš i da uradiš.“
Tek nakon Drugog svjetskog rata Ferrari je mogao da započne proizvodnju automobila koji su nosili njegovo ime 1947. godine. Dvije godine kasnije izlazi njegov prvi standardni model  ‘125 sport’. Ubrzo zatim njegovi automobili postaju najtraženiji zarad svoje izuzetnosti i mogućnosti. U centru njegovog interesovanja do kraja su ostale trke, a konstruisanje putničkih automobila za njega je predstavljalo nužno zlo koje je bilo izvor prihoda. Zato je bio poznat po nenaklonosti prema ljudima koji su njegove automobile kupovali samo zbog marke i spoljašnjeg izgleda.

Zbog finansijskih problema 1969. godine Fiat uzima učešće u kompaniji koje se sa 50 kasnije popelo na čak 90 posto. Kompanija se oporavlja tek nakon pobjeda ostvarenih u Formuli 1, najviše zaslugom Nikkija Laude. Ferrari je imao autokratski stil upravljanja i bio je poznat po tome što je dovodio vozače u međusobne sukobe u nadi da će tako poboljšati rezultate.

Konj koji se propinje je logo Ferrarija i jedan od najpoznatijih simbola na svijetu. Izabran je u znak počasti grofu i slavnom italijanskom pilotu Francescu Baracci, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu i koji je slični prikaz konja imao na svom avionu.

Krajem pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka sedam vozača tima „Ferrari” – Alberto Askari, Eugenio Kasteloti, Alfonso de Portago, Luigi Musso, Piter Kolins,Volfgang fon Trips i Lorenco Bandini– nastradalo je tokom vožnje trkačkih automobila Ferrari, a Enzo je odlučio da se više ne zbližava sa svojim vozačima.

Koliko god u javnosti hvalio svoje vozače za uspjehe, neki zaposleni su tvrdili da je oduvijek smatrao da je sve u dobrom automobilu. Od 2008. godine Fiat grupa ima 85 posto udjela u kompaniji „Ferrari”. Ostatak drže „Mubadala Development Company” i Piero Ferrari.

Sa ženom Laurom je imao jednog sina, koji je trebalo da bude njegov nasljednik i koji je bio slabog zdravlja i umro u 24. godini. Drugog sina mu je rodila ljubavnica. Budući da je razvod bio protivzakonit u Italiji do 1975. godine, njegov drugi sin Piero je mogao da bude priznat kao Enzov sin tek poslije Laurine smrti 1978. godine. On je sada potpredsjednik kompanije „Ferrari” sa 10 posto udjela u vlasništvu.

Kako je u jednom televizijskom intervjuu izjavio, cio njegov rad za života bio je posljedica adolescentskog sna.

Enzo Ferrari je preminuo 14. avgusta 1988. godine u Maranelu kada je napunio 90 godina života. Vijest o njegovoj smrt objavljena je tek dva dana kasnije da bi se, na njegov zahtjev, nadoknadila zakasnela registracija njegovog rođenja. Prvi automobil koji je nosio njegovo ime počeo je da se proizvodi 2003. godine kao Enzo Ferrari.

Danas, njegove riječi su velika inspiracija, o njegovom radu i poduhvatima se naširoko piše, a drugi njegove vizije koriste kao motivaciju. Evo šta je njemu pomoglo da istraje u svom cilju:

 

(bizlife.rs)