Zapitate li se ikad ko su uzori današnjoj djeci? U kome oni vide svoje heroje, idole, one čije bi osobine rado imali, a da to nisu njihovi roditelji? Ko su osobe čiji ih lik i djelo oduševljavaju? Pitajte ih i dobit ćete imena osoba različitih profila: od pjevača, zvijezda reality showa, učiteljica, TV voditelja, ljekara, kriminalaca (nažalost, ima i takvih), političara, pa do sportista. Ovih posljednjih kao da ima najviše. Koje to dijete u BiH ne zna za Edina Džeku, Miralema Pjanića, Adnana Ćatića, Mirzu Teletovića…? Djeca ih vole, odrasli poštuju. A znamo kako je to dvoje teško istovremeno zaslužiti, piše Azra magazin.

Takvi ljudi su rijetkost. Ove strane u „Azri” posvetili smo jednom od njih, Mirzi Teletoviću. Zahvaljujući između ostalih i njemu, iduće godine ćemo ponovo izvući navijačke rekvizite i bodriti našu košarkašku reprezentaciju na Eurobasketu. Divili smo mu se dok je nedavno davao koševe na utakmicama protiv Islanda i Velike Britanije u Tuzli i Sarajevu, ali i kada je nedavno s mališanima, finalistima Sportskih igara mladih, zaigrao košarku u sarajevskoj dvorani „Ramiz Salčin”.

Podarili su mu najveći aplauz, uzvikivali njegovo ime, svi su se željeli slikati s njim, dobiti autogram… Ko u tom trenutku ne bi poželio biti u njegovoj koži?! Pronašli smo ga u rodnoj Jablanici, piše magazin Azra.

Djeca vas beskrajno vole. To je privilegija, koja zahtijeva i odgovornost. Jeste li svjesni te svoje uloge?

– Naravno. Jako je bitno da ja, ali i svi sportisti – Pjanić, Begović, Spahić, ima ih mnogo koji su u ovoj priči – budemo uključeni u aktivnosti koje su pozitivne za odgoj i odrastanje djece u BiH. Oni trebaju nekog ko će im pokazati da se može uspjeti, da treba biti pozitivna osoba, dobar čovjek, da se ne skreće s pravog puta. Imamo sebe kao primjer, imamo finansijske mogućnosti, koje su jako važne da bi se nešto pokrenulo. A toliko toga treba mijenjati. Natalitet nam je katastrofalan. Evo, ovdje u Jablanici, ove godine se upisuje samo jedno odjeljenje prvačića. Čuo sam da žene u nekim našim firmama dobijaju otkaze kada poslodavci saznaju da su trudne. To je strašno! Imamo djecu kojima roditelji ne mogu priuštiti knjige i stvari za školu. Ja mogu biti taj koji će inicirati rješenja nekih problema. Zašto to mora biti neko sa strane? Ima još takvih ljudi, srećom.

Mnogo sam putovao po svijetu i među našom dijasporom upoznao mnogo onih koji su se pokazali kao veće patriote od onih koji žive ovdje, koji imaju finansijskih sredstava da pomognu, a ne žele. Ljudi gledaju samo sebe. Ne mogu shvatiti da mogu izaći iz kuće siti, a znaju da je komšija prekoputa gladan. Možda čovjek nema posla, ima troje djece, trebaju u školu, pa može taj neko kupiti makar knjige za školu tom djetetu. Ne mogu da vjerujem kako ljudi ne žele pomoći drugima. Imao sam sjajne komšije dok sam živio u Španiji. Stranac sam bio za te ljude, pa kad odem, paze mi kuću, pokose travu, pitaju šta mi treba. Komšije se drže skupa. I u Americi, čim smo doselili, došli su s kolačima za dobrodošlicu. Kod nas komšija s komšijom ne priča. To me razočaralo. S druge strane, imamo divnu, pametnu djecu.

 Koliko često se družite s njima? 

– Kad god sam tu i kad god sam u prilici. USAID često organizira kampove, projekte, turnire, druženja… Zbog toga sam im beskrajno zahvalan i nastojim biti dio toga koliko mogu. Malo je čudno, ali istinito, da Amerikanci više žele da se sva djeca iz BiH druže, upoznaju i igraju nego što to žele ovi naši… Prošle godine smo imali ljetni kamp na jezeru Perućac pored Srebrenice i bilo nam je dobro. Sada je to bio projekt „Fer igra za fer djetinjstvo”.

Jeste li Vi imali fer djetinjstvo?

– Realno gledajući, život prema nama, Bosancima i Hercegovcima, generalno nije bio fer. Kao i brojnoj djeci, dio mog djetinjstva je protekao u ratu. Ipak, djeca svuda nađu načina da se zabave, pa  je i tokom rata bilo lijepog druženja i igre s mojim jaranima. Koristili smo svaki trenutak da budemo vani. To je bilo vrijeme bez kompjutera, Facebooka, iPada, Wirelesa, uopće tehnologije koja danas ometa i smanjuje komunikaciju između djece.

 Čega ste se igrali?

– Standardno, žmire, zaleđive odleđive, aberečke… svih ostalih igara koje su djeca nekad igrala i zbog kojih smo stalno bili u pokretu.

 Ko su Vam bili najbolji drugovi?

– Iz tih dana to su Muhamed Braco Hebib i Adis Disko Šašić. To su momci koji su i dan-danas sa mnom, družimo se, često se prisjećamo tih lijepih trenutaka.

Poželite li se makar nakratko vratiti u to razdoblje života?

– Kako da ne. Ko ne bi poželio ponovo proživjeti te bezbrižne dane, kada si neopterećen svim, pogotovo poslom.

Mnogo ljudi, čak i kada odrastu, brižljivo čuvaju dijete u sebi. Neki ga pokazuju, neki ne. Vi?

– Kako da ne! Još se igram kao dijete sa svojom djecom. Ovdje, iza naše kuće u Jablanici, ima trampolina. S Benjaminom, Eminom i Armanom, sinom od moje sestre, često skačem po njoj, smijemo se, super nam bude. Igramo fudbala i košarke, učim Benjamina kako da se nosi s tim kad mu neko da go ili koš. Odemo u baštu, pravimo svoj grad, igramo se autića, idemo na kupanje, skačemo po vodi, prskamo se… Nažalost, nemam vremena za druženje s djecom koliko bih volio. Djeca me opuštaju. Oni ti neće opteretiti mozak, a dat će ti relaksaciju, smijeh. Čak me više nasmijavaju nego odrasli, imaju toliko nekih svojih provala, super su.

 U BiH imate mnogo prijatelja i rodbine. Svi bi Vas željeli vidjeti, „ukrasti” koji trenutak s Vama za sebe. Ipak, kad god dođete ovdje, veliki dio vremena provodite u svojoj humanoj misiji, s djecom. Koji je Vaš motiv za to?

– Imam četvero djece, sina Benjamina od šest godina, kćerku Eminu koja ima četiri godine i blizance, Laru i Mirzu juniora, koji imaju tek četiri mjeseca. Oni su moja motivacija za sve. Djeca su naša budućnost, djeca nose nove ideje, zamisli u politici, sportu, nauci… Vjerujem u njih, vjerujem da će oni napraviti nešto bolje od dosadašnjih, haj'mo ih nazvati, čudnih generacija.

 Kako motivirati djecu da nešto postignu?

– Najbolje živim primjerom. Ne moram to biti ja. Imamo mi sjajnih momaka. Evo neka to bude Edin Džeko ili neko drugi, iz njihovog mjesta. Iz Jablanice imamo Hasana Salihamidžića, Vahida Halilhodžića i Senada Lulića. Svi mi dolazimo iz grada koji ima 10-11 hiljada stanovnika. To je mali grad, ali je iznjedrio mnogo sportista, koji su bili jako uporni i željeli da nešto naprave u svom životu. Kada me djeca pitaju šta treba za uspjeh u sportu, kažem im: red, rad i disciplina. To ne važi samo za one koji su dobri u sportu. Ima djece koja vole matematiku, fiziku, biologiju, muziku… Svako dijete je dobro u nečemu i treba ga ohrabiriti da se tim i bavi. U svijetu sam upoznao mnogo naših ljudi, koji su odlični u tome što rade, imaju dobre poslove, dobro zarađuju i ugledni su. Zato djeci kažem da se fokusiraju na sebe i na svoj talent, a ne na okolinu. Rezultati će doći.

Radite li sve to od srca?

– Da, zašto ne?! Kad čovjek pogleda šta je sve u životu dobio, koje privilegije ima, zašto to ne bi iskoristio. Pokušavam pomoći drugima da premoste teške trenutke u životu, tako da možemo skupa uživati. Zašto svi ne bismo imali posao, kuću, novca za odlazak na more? Zašto moji drugovi moraju razmišljati hoće li sutra imati za ručak, kafu i tako dalje?!

Pokazujete li humanost i u Americi, kao igrač kluba „Brooklyn Nets”?

– Da. Prezadovoljan sam koliko smo uključeni u druženje s mladima, te pomaganje onima koji to trebaju. Kada je dio obale SAD-a pogodio uragan Sandy, pomagali smo ljudima da obnove domove. S klubom idemo i na dobrotvorne večere. Nastojimo što više biti uključeni u komunikaciju i druženje s ljudima. Većina igrača u NBA ligi ima svoje fondacije, što je odlična stvar.

 Često ste mijenjali mjesto življenja. Iz Jablanice ste otišli u Tuzlu, zatim u Belgiju, Španiju, a sad ste stanovnik New Yorka. Kako Vam je tamo?

– Dobro. Ujutro rano ustajem i trčim. Volim to, da trčim, da treniram, da sam u pokretu, da sam aktivan. Zatim pijemo kafu Maja i ja. Podignemo vrata od garaže, unutra imamo stolice i tu pijemo kafu. Vidjele su nas i komšije, pa su u roku od sedam dana počeli svraćati kod nas na kafu ili dođu sa svojim šoljama. Sviđa im se to. Dobro nam je, Amerikanci su opušteni ljudi.

Mi smo „malo” više pod stresom… A kako provodite slobodno vrijeme kad ste ovdje?

– Najbolje je kad sam u Jablanici. Imam neke svoje rituale. Odem popijem kafu, pozdravim se s ljudima, ali nema slikanja k'o u Sarajevu. Ovdje je to ljudima ofirno. Kažu: čuj, gdje ćeš se slikati s Mirzom, pa on je naš odavde…(smijeh). U Sarajevu je druga priča. Trebaju mi tri sata da prođem Baščaršijom. Ali, i to je uredu.

 U Sarajevu ste se nedavno družili s fudbalskim  reprezentativcima. Kakvo je to prijateljstvo, o čemu pričaju naši najbolji sportisti uz kafu?

– O svemu. Kao i svi ostali, kako porodica, zdravlje, kako funkcioniše Fudbalski, odnosno Košarkaški savez, šta je dobro, šta loše u njima… Zezamo se, smijemo, lijepo nam bude. Nekidan smo se okupili u „Vatri”. Sjedili smo četiri-pet sati, jer rijetko dobijemo priliku da istovremeno budemo u gradu. Inače, često se čujemo putem vibera, what's upa, imamo u preprezentaciji taj grupni chat u koji se uključe naši momci koji inače igraju u Rumuniji, Poljskoj, Njemačkoj… Znaju potrajati te naše „rasprave” i zezanja.

 Posao Vam je zadovoljstvo i ljubav. Uspjeli ste ući u vrh, u NBA, postati cijenjen igrač u svijetu. To Vam je donijelo slavu i odgovarajuću finansijsku satisfakciju. Imate i divnu porodicu, roditelje, sestri i suprugu, koji su Vas sve vrijeme podržavali, četvero prekrasne djece… Mnogi bi željeli biti na Vašem mjestu. Šta Vi još želite?

– Samo zdravlje. Sve ostalo je manje važno. Zdravlje je broj jedan u životu. Ljudi to mnogo puta zaborave u svakodnevnoj žurbi. Također, volio bih što više pomagati ljudima uopće, a svojim sugrađanima kroz neki biznis omogućiti da imaju bolji posao i kvalitetniji život.

Ime Mirza na arapskom jeziku znači princ, obrazovan… Jeste li Vi zbog košarke zapostavili obrazovanje?

– Ne. Studiram sportski menadžment u Tuzli. Na ispite idem kada dođem u BiH. Izađu mi ususret za rokove.

 Kada i gdje stignete učiti?

– Učim u avionima, autobusu… Ne mogu uvijek gledati filmove dok putujem. A sportski menadžment je moj fah. Mnogo teorije već sam prošao u praksi, susrećem se s tim. Time se namjeravam baviti jednog dana, možda budem GM nekog kluba ili nešto slično, ko zna – kaže Mirza.

Volite li, inače, čitati knjige?

– Volim. Knjige me opuštaju, odvuku na neku drugu stranu. Ja bih, inače, 24 sata razmišljao o košarci, ko je s kim igrao, kakav je rezultat bio, ko je kome dao koš… S knjigama odem u jedan drugi svijet. Volim one knjige koje zahtijevaju maštovitog čitatelja. Prema nekim novim, tipa „Harry Potter” ili „Gospodar prstenova”, snimljeni su filmovi, ali nijedan film ne može zamijeniti one slike koje Vam se stvaraju u glavi dok čitate te iste knjige.

 Koja Vam je omiljena knjiga?

– “Legenda o Ali-paši”. Odlična je! Uvijek bih je mogao čitati.

(Siromah Alija, glavni lik ovog romana koji govori o životu, ljubavi i sudbini, prošao je težak put da bi postao Ali-paša. Pri tome nije izgubio srce, ni poštenje, kao ni želju da pomogne svima. Podsjeća vas na nekog? )

 Ja da nosim naočale?!

– Počeo sam ih nositi iz potrebe, zbog problema s vidom. Sočiva ne mogu nositi, zbog neravne zjenice. U početku mi taj savjet ljekara za nošenje naočala nije bio nimalo drag. Ja, muško, ponosni Bosanac, da nosim naočale?! Ali, morao sam. Otišao sam u kompaniju „Silver Lining” u New Yorku, koja se bavi izradom naočala po mjeri kupca, odnosno pacijenta. Svidjelo mi se šta su napravili za mene. Sad ih nosim stalno, osim na parketu. A kako vidim koš? Znam gdje je i zatvorenih očiju (smijeh).

 Priča o Denisu, mojoj inspiraciji

Na Mojmilu, među brojnom djecom i mladima iz gradova širom BiH, bio je i Denis Agović. Rođen je s cerebralnom paralizom. Prošao je brojne operacije i borbu za život. Spasila ga je košarka.

– Upoznao sam ga na kvalifikacijama za Evorpsko prvenstvo u Sloveniji. Aco Petrović i Harun Mahmutović su ga doveli u našu svlačionicu. U to vrijeme sam bio jako umoran, to je bila ko zna koja utakmica po redu i trebao mi je predah. Međutim, kad sam čuo šta je sve Denis prošao u životu, koliko voli košarku, koja mu je očuvala motoriku i mogućnost pokreta, dobio sam ogromnu motivaciju i snagu. Njemu je košarka sav život i moj je veliki fan. (Azramag.ba/Foto: Fuad Fočo)