Opet ista priča. Srkn'o je vreo čaj, samo da bi mog'o spustit’ glavu kako hablećinu žensku ne bi mor'o gledat’ u oči, i oprženog jezika pobjeg'o glavom bez obzira. I opet su išle poruke. Džaba, ne mogu žene bez toga. One moraju sve reći. Ispucat svu municiju i na kraju gađat’ ćorcima…

Koliko god ne valja biti budaletina pa pustiti da te voda deset godina, ostavi i oženi se drugom u roku od sedam dana, toliko ne valja biti ni navalentna, pa da ga odmah pritjeraš uza zid i procijediš: – Ženi me.

Znam jednu koja je sad u tridesetim godinama. Panično sluša otkucaje biološkog sata i hoće da se uda što prije. Istovremeno ima shvatanje o ljubavi na nivou petnaestogodišnjakinje. Pa se nafura da nekog voli i sigurna je da i taj neko nju voli, samo što on to ne zna, pa mu ona to mora objasniti.

Prvo se nakačila na jednog mnogo starijeg. On razveden pr.n.e., dijete mu ide na fakultet i ako je išta očito, to je da se taj više nikad oženiti neće. To bi trebalo biti jasno iz aviona. No, ona je, eto, u njemu vidjela priliku, ljubav svog života, oca svoje djece, zaštitnika i duše joj i tijela…

I počela se okretati okolo. Prvo preko raje, a onda direktno. I ko eto bî nešto između njih dvoje. Možda bi bilo i više, jer ona nije loša ni kao osoba, uspješna je, a i onako na oko je mašallah.

No, nakon mjesec nečega što se i ne može nazvati vezom, nego prije muntanjem, ona je njega pritisla k'o izgužvanu posteljinu na presu.

– Sjedi preda me i gledaj me u oči. Ni lijevo ni desno. U oči, rekla sam. Šta ti misliš? Nas dvoje više nismo djeca. Mislim, jesam ja puno mlađa od tebe, ali i ja sam odrasla žena, samosvjesna, koja zna šta hoće. Šta ti misliš sa mnom? Nećemo se ovako vodati još pola godine.

On nešto nemušto promrmlj'o tipa kako je ona divna žena, ali kako njemu treba još malo vremena. Zalio se čajem u žurbi da što prije pobjegne s ovog stratišta. Da ne pogine hudnik bez borbe.

I nikad joj se više nije javio. Džaba su joj bili silni sms-ovi, koji su ispočetka bili mazni, onda strogi, onda gromoviti, puni napada na njega koji je muška kukavica, koji će uvijek ostati igrač u petoj ligi, koji će sam sebe upropastiti, jer ne zna šta hoće…

Bolovala nekoliko mjeseci, a onda se zagledala u mlađeg.
Mjesec dana nekakvog kibicovanja, više foliranja, nego ozbiljne veze i ona ponovno trljala svoje: – Sjedi preda me i gledaj me u oči…

Opet ista priča. Srkn'o je vreo čaj, samo da bi mog'o spustit’ glavu kako hablećinu žensku ne bi mor'o gledat’ u oči, i oprženog jezika pobjeg'o glavom bez obzira. I opet su išle sms, viber, massenger  poruke. Džaba, ne mogu žene bez toga. One moraju sve reći. Ispucat’ svu municiju i na kraju gađat’ ćorcima. Praznim u prazno.

Samo što je ovog puta nadodala na kraju da je on nula od čovjeka, da ga je samo ona mogla napraviti čovjekom, da je luzer i miš strahoraš koji ne zna šta hoće.
Džaba sam joj objašnjavala da to tako ne ide. Da pravo muško hoće da je lovac. Da ih ona kastrira ovim svojim “gledaj me u oči”.

Uzalud sam joj objašnjavala da će ostati usamljena Amazonka takvim pristupom. Sve džaba, nekim ljudima se ne isplati govoriti i objašnjavati kako mudra žena neprimijetno i na ženski pomalo prevejan način njega mora navesti da učini taj neki prvi korak, neki išaret da bi volio taj zajednički život. Pa da onda malo pomalo gurka u tom pravcu tako da na koncu muško misli da je on to sve odradio sam, da i ne primijeti da je projekt.

Da, te i takve žene su vladale muškarcima čak i kad su bile robinje. Bile su carice. I figurativno i faktički.

One koje su bile svjesne da su one šija, a da je muškarac glava koju šija okreće u pravcu u kojem želi. Po onoj igri šija-šete, šija-šete, eto žensko mušku glavu okreće!

Takve su bile vladarice i onda i danas. A ove Amazonke, makar bile i kraljevske krvi, redovno su ovakvim pristupom bivale pobijeđene od raznih madam pompadurica i sličnih. Pa ko hoće da uzme pouku iz historije, neka uzme. Ko neće, džaba mu je govoriti.

(Azramag.ba/Indira Kučuk-Sorguč)