“Ko to tamo peva” je jedan od najpopularnijih filmova jugoslavenske kinematografije, možda malo popularnija od filma je sama rečenica “I tata bi, sine”

Film je snimljen 1980. godine, ali replike iz ostvarenja Slobodana Šijana se prepričavaju i danas.

Možda niste znali, ali ova čuvena replika se nije trebala ni naći u filmu. Božidar Bota Nikolić, direktor fotografije poznatog filma, je otkrio da je ta ljubavna scena u kojoj glume Neda Arnerić i Slavko Štimac, te slavna rečenica koju je izgovorio Pavle Vuisić, ubačena naknadno u film.

“Snimao sam sa Zoranom Čalićem film “Kakav deda, takav unuk“, kojeg je pogledalo pola miliona ljudi. Predložio sam Kovačeviću i Šijanu da vidimo što to ljudi zapravo vole i žele gledati. Moj su prijedlog odbili. Otišao sam u kino i primijetio kako ljubav privlači publiku.”, kaže Bota Nikolić.

Ističe da se u scenarij filma “Ko to tamo peva” morala ubaciti ljubavna scena koja bi privukla publiku.

“Duško je kreirao lik Nede Arnerić i Slavka Štimca. Tek poslije je napisao onu čuvenu rečenicu: “I tata bi sine“. Prije nje,ljubavi nije bilo u našem filmu”, dodaje Nikolić.

Međutim, to nije jedina promjena u filmu. Pored ubačene scene, postoji i izbačena.

Ovaj popularni film je u početku trebao imati drugačiji kraj, ali kako je sniman u vrijeme kad je preminuo tadašnji predsjednik Josip Broz Tito, i planirana scena se morala promijeniti.

“Titova smrt spriječila nas je da završimo “Ko to tamo peva” kako smo htjeli. Po scenariju, u trenutku u kojem izlaze dva dječaka iz autobusa, trebalo se pojaviti nekoliko životinja i scena je trebala izgledati kao apokalipsa. Direktor filma imao je dogovor sa vlasnikom cirkusa u Italiji, koji je imao dresirane životinje i trebao doći u Beograd. Umire Josip Broz i zabranjuje se ulaz svim strancima. Mi smo morali završiti film i zapravo završava tako kako završava.”, ispričao je scenarist Dušan Kovačević u jednoj emisiji, prenosi Express.hr

Izbačena scena je čekala petnaest godina svoju slavu, i prikazana je u filmu “Underground“. Ovaj film je premijerno prikazan 1995. godine, a film je nagrađen Zlatnom palmom. (Tuzlanski.ba)