Individualnost je nešto s čime se rađamo i nažalost prečesto zatomljujemo da bi se mogli prilagoditi društvu te tako gubimo dobar dio svojih izvornih potencijala

U našem se društvu individualnost poprilično izgubila. Ima dosta individualaca koji imaju svoj put, svoj način, svoje ciljeve, ali velika većina ljudi je nažalost sve više copy/paste varijanta.

Djecu također učimo da se na određen način s određenim manirima, htijenjima i afinitetima prilagođavaju društvu koje očekuje te i te načine i obrasce ponašanja. Čak nam je i obrazovni sistem manje više takav – sve što je u granicama “normalnog, propisanog i određenog” – to je ponašanje koje se nagrađuje. Sve ostalo koje izlazi iz tih stereotipa možda ne biva kažnjeno, ali se ipak stavlja na margine. Ignoriše, zatomljuje.

I tako se stvara obrambeni stav prema različitostima. A to je nešto što bismo svakako trebali zaobići – kao društvo, kao ljudi. Jer nijedan čovjek nije isti. Zapamtite to – nijedan čovjek nije isti.

Individualnost je nešto s čime se rađamo i nažalost prečesto zatomljujemo da bi se mogli prilagoditi društvu te tako gubimo dobar dio svojih izvornih potencijala. Zato bismo trebali težiti tome da svoju djecu odgajamo da budu svoji, kakvi god, samo ne isti kao drugi – samo zato da budu isti.

Najbolji način za to je osluškivanje svog djeteta, njegovih sitnih interesa, talenata, poticanje njihovih želja da nešto naprave tako ili tako. Svako ima svoj put i ponekad je skroz nevažno kako se do nečega došlo, ako se do toga na koncu došlo.

Što ćete više svoju djecu u odgoju uspoređivati s drugima, s tuđim načinima, stalno pokazivati kako se nešto radi, umjesto da pustite dijete da to prvo napravi po svom – to su veće šanse da će vaše dijete s vremenom izgubiti dobar dio svoj osobnosti i često ostajati u slijepoj ulici nečijih tuđih životnih želja. Bez vlastitih ideja. (index.hr)