Promjena prezimena prilikom ulaska u brak, za ženu je uobičajena stvar. A za muškarca? Da li ste ikada čuli da sa ulaskom u brak, muškarac uzme prezime svoje supruge? Iako je to rijetkost, upravo to je uradio Jim Parks. Njegova supruga Adele u tekstu za The Guardian objasnila je zbog čega.

“Izvolite vaš ključ gospodine Parks”. U tom trenutku smo se moj suprug i ja okrenuli tražeći mog oca. Tada smo se oboje sjetili. Jim se okrenuo i uzeo ključeve. On je sada gospodin Parks.

Kada sam ga upoznala zvao se Jim Pride, što se meni jako dopalo. Njegovo prezime znači “ponos”, a u mom životu se pojavio baš u trenutku kada mi je bila potrebna inekcija nade i podizanje ponosa. Osjetila sam da njegovo prezime ima duboko značenje i svakako je neobično i lijepo. Moje prezime je Parks. Onako….lijepo je. Nije posebno zanimljivo, ali se lako piše…i da, moje je.

Možda nikada nisam radila stvari onako kako drugi to očekuju, ali jesam onako kako vjerujem da je najbolje za moju porodicu. Moj moralni kompas je usmjeren ka mojim feminističkim uvjerenjima – ja mogu to da uradim, želim to da uradim i ne treba da se plašim da nešto uradim samo zato što sam žena.

Očigledno, ja sam feminiskinja. I on je, jer da nije, ne bismo ni stigli do drugog sastanka. Mi vjerujemo da žene i muškarce treba tretirati podjednako. To nije tako težak koncept.

Kao što rekoh, mi ne radimo stvari onako kako se od nas očekuje ili kako drugi rade. Na primjer, odbili smo da organizujemo tradicionalno vjenčanje. Otišli smo u Las Vegas kada je naš sin Conrad imao tri godine i vjenčali se. To je izazvalo podizanje obrva, ali me je poštedilo da postanem jedna od onih nervoznih mladenki. Nas troje smo proveli prelijep dan i po povratku kući organizovali smo proslavu da bi naši prijatelji i porodica mogli da slave sa nama.

Kao što tradicija nalaže, nakon vjenčanja ljudi su počeli da nas oslovljavaju sa “gospodin i gospođa Pride”. Adele Pride zvuči zvuči slatko, ali i potpuno realno.

Kao pisac navikla sam da viđam svoje ime na koricama knjiga. Imala sam 35 godina kada sam se udala za Jima. Možda sam bila prestara za promjene. Nastavila sam da pišem kao Adele Parks, u vrtiću mog djeteta i dalje su me zvali “gospođa Parks”. I moj sin se prezivao Parks. To je bio važan faktor. Shvatila sam da ako promijenim svoje prezime, moraću i njegovo.

Ostali smo Jim Pride, Adele Parks i Conrad Parks narednih nekoliko godina. Nisam mogla da se pretvaram da nemam problem sa tim. Nešto mi je nedostajalo. Ko smo mi? Porodica Parks? Porodica Pride? Iskreno, osjećala sam pritisak uobičajnih normi da je porodica porodica tek ako dijele isto prezime.

Kada je Conrad krenuo u školu postao je svjestan situacije. Ni on nije bio zadovoljan. Tada je Jim predložio da on bude taj koji će promijeniti svoje prezime. To je bilo iznenađenje, ali smo se šalili da smo mi demokratska porodica. Kako je dvoje od troje članova već nosilo prezime Parks, to što je odlučio djelovalo je kao dobra odluka, ali ne i laka. Iako je volio svoje prezime, svoju porodicu je volio još više.

Nisam poznavala nikoga ko je uradio nešto slično. Mnogi ni ne postavljaju pitanje, niti smatraju da je to opcija o kojoj treba da razmišljaju. Činjenica je da 85 posto žena ipak mijenja prezime zbog muža, a svega jedan posto muškaraca spremno je da uradi isto. Zakonski je dozvoljeno, ali nije uobičajeno.

Ipak, kao što Jim kaže, muškarci više ne posjeduju žene. Sada žene imaju svoj posao i nezavistan život, pa bi možda trebalo da se zapitamo da li žene treba da mijenjaju prezime. Zašto ne obrnuto?

Kada je Jim odlučio da mijenja prezime, zapitala sam se da li će ljudi to osuđivati. Da li će ljudi u njemu vidjeti snagu ili slabost? Ipak, on nije mario za to šta će drugi da kažu. On sam donosi svoje odluke. Na našu godišnjicu donio mi je dokmunta koja pokazuju da je stvarno to uradio. Ludo romantičan i značajan gest. Volim ga zbog toga. Ali volim ga zbog mnogo drugih razloga.

Njegovo porodica nikada nije komentarisala njegovu odluku. Ni na koji način. Zahvalna sam im na tome. Ipak, moja porodica je to doživjela kao nešto čudno. Ljudima je bilo potrebno vrijeme da prihvate to što je Jim uradio. Ne bi trebalo da bude vijest to što je moj muž uradio nešto što milioni žena rade svakoga dana širom svijeta.

Možda će vremenom i generacijama koje dolaze i to postati normalno. (zena.rs)