Nažalost, današnja djeca nikad neće znati koliko je dobro trčati prostranom livadom za frizbijem

Da li pripadate onoj generaciji koja je cijelo djetinjstvo provela u flekama od trave, igri žmire, trčanjem za loptom kroz nepreglednu livadu?

Onda se sigurno sa nostalgijom prisjećate svih tih igračaka koje su predstavljale najveće zadovoljstvo tadašnjim kllincima, poput frizbija, pogo štapova, hulahopa?

Nije bilo veće sreće za djevojčice nego kad mama ili baka sašije lutku!

Nažalost, ove igračke kompjuteri su pregazili i potpuno su nestale i iz upotrebe i iz prodaje. Rijetko gdje danas možete da nađete, na primjer, dugu koja je intrigirala djecu svojim neprestanim vraćanjem i poskakivanjem. A i rijetko koje dijete bi danas željelo da se time igra, jer “mora” da prati i radi sve što i njegovi vršnjaci.

Da li se sjećate kako su se djevojčice radovale preskakanju lastiša ili vrtenju hulahopa? A jo jo? Ta mala kugla koju svojim prstom spuštate i podižete, u ranim godinama činilo se kao magija.

Ništa nije moglo da zamijeni trčanje na svježem vazduhu i istraživanje novih prostranstava. Nije se imalo novca za loptu? I plastičan tanjir je mogao da imitira frizbi – bilo je važno druženje!

Graja koju je pravila ulica puna djece bila je melem za uši, kao i njihovo poskakivanje na pogo štapovima, koje su djeca naprosto obožavala.

A ko bar jednom nije stao na slomljenu lego kocku, taj ne zna šta je djetinjstvo! Naravno, na izgubljenu kockicu i tako slomljenog i rasparnog kompleta… A ni to nije bilo važno, cijenilo se ono što se imalo i niko se nije takmičio i isticao čije je skuplje, markirano i ljepše.

Ne, nisu jurili čudovišta i pucali na teroriste sa slušalicama na glavi, izbečeni na monitor računara kao zombiji. Dječaci su se igrali ratnika – puške su im bile štapovi, a glavna poenta igre trčanje i smijeh.

Bili su i kamiondžije – plastične prikolice vukle su kamenčiće, voćke, grančice, sve što je moglo da se nađe unaokolo.

A kada se i zažele armije ratnika, tu su bile plastične figurice, koje su se čuvale za kišne dane, koje djeca nikad nisu voljela, jer im je ograničavala slobodu i igru opod nebeskim svodom.

Šteta što današnje generacije nikad neće iskusiti radost i zabavu koju su pružale ove igračke i igre!

A da li ste možda razmišljali o tome kako su djeca ranije bila mnogo zdravija, a gojaznost kod njih vrlo rijetka pojava? Da li to možda ima veze sa velikom količinom fizičke aktivnosti, u kojoj im je prolazio veći dio dana? Mislite o tome! (stil.rs)