Ponedjeljak, 26. Septembra 2022.
Tuzlanski.ba logo

Kojim su se poslovima žene nekada bavile?

Preuzmite sliku

Mnogi ženski zanati koji su bili popularni u stara vremena, danas gotovo da ne postoje. Neki od njih nisu bili samo potreba, nego i lijepa tradicija koja se prenosila na žensku djecu. Evo nekih od najzastupljenijih.

Grnčarija 

  • Grnčarija rađena bez točka predstavljala je relativno jednostavnu izradu grnčarskih predmeta i nije imala značajnija umjetnička obilježja.

    Izrada posuda od pečene zemlje pripadala je ženama. Crepulje i vršnike za pečenje hljeba smjele su da prave samo udate žene, zbog čega je grnčarija rađena rukom poznata pod nazivom ženska keramika. Prilikom rada žene nisu smjele da budu bremenite ili da imaju mjesečnicu.

    Za izradu ovih predmeta koristila se glina koja se vadila iz majdana. Pripremala se tako što se gazila, povremeno kvasila, prosijavala kroz vreće, a zatim se ostavljala da se prosuši.

    Nije smjela previše da se osuši, niti da bude suviše vlažna. Tako pripremljena zemlja se čistila od slame, pleve i druge nečistoće. Poslije gaženja glina se mjesila, povremeno kvasila vodom, a zatim ostavljala da se neko vrijeme prosuši.

    U nekim mjestima su se na otvorenom oblikovali kupi od predmeta koji su se pekli na vatri. Pečenje je trajalo više sati, a predmeti su pokrivani vrelim žarom i pepelom kako bi se pekli ujednačeno. Crepulje i vršnici su najčešće pravljeni u proljeće ili na jesen.

    Vezenje

  • Pod vezom se podrazumijeva način ukrašavanja tekstilne ili kožne podloge provlačenjem tekstilne ili metalne, odnosno kožne niti pomoću igle. Motivi dobijeni na taj način predstavljali su važan ukras na odjeći i tekstilnom pokućstvu u tradicionalnoj kulturi.

    Vez je bio veoma važan i čest način ukrašavanja odjeće i tekstilnih predmeta koji su se koristili u domaćinstvu. Materijali koje su vezilje koristile bili su: svilena tkanina, svileni konac i srebrna ili pozlaćena žica.

    Vezovi su rađeni pretežno vunenim koncem u više boja, a nekad i uz korištenje metalne niti, šljokica, perlica. Bijelim vezom i njegovom najpopularnijom vrstom, šlingom ili šlingerajom, ukrašavali su se odjeća, posteljina, peškiri, stolnjaci. Motivi su najčešće bili cvijetni i radili su se po crtežu.

    Žene su naročito vezle komade platna s mustrama kao što su: držači za češalj, ukrasne trake veza za policu, kuharice sa vezenim tekstom i različitim scenama iz života koje su bile nezaobilazni ukras svake kuće.

    Tkanje

  • Nosioci domaće tkačke radinosti su takođe bile žene. One su izrađivale tekstilne predmete za opremanje domaćinstava: vunene prekrivke (ćilimi, šarenice, guberi), peškire, ćilime, slamarice, zavjese, prekrivke za kolijevke, posteljinu, kao i tkanine za izradu odjevnih predmeta. Pored upotrebne funkcije (zaštita od hladnoće, nečistoće, sunca), ovi predmeti su imali i dekorativni karakter.

    Tkanju je prethodio dug i složen proces prerade tekstilnih sirovina biljnog i životinjskog porijekla (konoplja, lan, vuna, pamuk, niti svilene bube). Češljanjem na grebenima i udarcima, vlakna vune, konoplje i lana su se razdvajala i klasifikovala po kvalitetu, odnosno dužini, a zatim su se predenjem pretvarala u nit.

    Najzastupljeniji način predenja bio je pomoću preslice i vretena. Nakon predenja, vuna se namotavala u kanure i na taj način ispravljala i pripremala za dalju obradu. Tekstilna nit se, zavisno od potreba, prepredala, odnosno udvostručavala. Ovako pripremljeno predivo se zatim bojilo.

    Za boje su najčešće korišćeni različiti dijelovi biljaka: korijen, stablo, list, plod. U njihove rastvore su se dodavale odgovarajuće kiseline, baze prirodnog porekla, kako bi se bojama obezbijedila postojanost. Nakon bojenja, pristupalo se tkanju.

    Tehnikom klečanja, koja se primjenjivala i na vertikalnom i na horizontalnom razboju, tkali su se najraskošniji i tehnički najkomplikovaniji predmeti kao što su ćilimi.

    Štrikanje

  • Ručni rad – štrikanje odjeće bio je još jedan ženski posao, a vremenom je postao i tradicija žena na selu. U srednjem vijeku štrikanjem su se bavile monahinje u manastirima. One su pravile odjeću i poklanjale je siromašnima.

    Vremenom se to umijeće prenelo na sve krajeve svijeta. Vješte ženske ruke su štrikale prave umjetničke stvari, a vremenom su nastali i novi načini štrikanja.

    Ljudi su gajili ovce kako bi došli do neophodnog materijala za štrikanje. Vuna se obrađivala na različite načine, od jednostavnog sušenja na suncu do mašinske obrade u moderno doba.

    Štrikalo se kod kuće, dok se čuva stoka ili tokom zimskih večeri kada su žene išle jedna kod druge da zajedno štrikaju i druže se.

    Igle za štrikanje su pravljene od različitih materijala: drveta, slonovače, životinjskih kostiju. U početku je štrikana odjeća napravljena uz pomoć ovih igala i vune ili pamuka imala isključivo zaštitnu svrhu, da bi se mnogo vijekova kasnije pažnja počela usmjeravati i ka njenom lijepom izgledu.

    Šivenje 

  • Šivenje je jedno od najstarijih tekstilnih umijeća i većim dijelom je bilo zanimanje žena. Prije 19. vijeka je uglavnom imalo praktičnu svrhu.

    Šivenje se koristilo za održavanje, jer je odjeća bila skupa investicija za većinu ljudi, tako da su žene imale veoma važnu ulogu u produživanju dugovječnosti komada odjeće.

    One su često razmjenjivale vještine u kojima su bile stručne, jer se sam proces pravljenja komada odjeće od početka sastojao iz više koraka: tkanje, pravljenje kroja, rezanje, izmjene i sl.

    Šivenje je bilo jedno od rijetkih zanimanja koje je smatrano prihvatljivim za žene, ali ne i dovoljno plaćeno za pristojan život. Ponekad su morale da iznajmljuju šivaće mašine koje nisu mogle sebi da priušte. Šivaći pribor kao što su igle, pribadače i jastučići za pribadače bili su sastavni dio miraza mnogih nevjesta.

    Kućni porođaj

  • Sve do pojave moderne medicine kućni porođaj je bio jedini način rađanja. Žene su se porađale same ili uz pomoć druge žene iz porodice ili komšiluka, koje su često koristile ljekovite trave i amajlije. Кuće bi se pred sam porođaj zatvarale, a na prozore su se navlačile teške zavjese i palile svijeće.

    Vjerovalo se da tamna, topla atmosfera štiti od zlih duhova. Žene su najčešće rađale ispred ognjišta, a spori trudovi ubrzavali su se pomoću ljekovitih napitaka. U to vrijeme tradicija nije dozvoljavala da žene pregleda muškarac, pa su se doktori bavili samo hitnim slučajevima.

    Oprema za bebe je bila oskudna i činile su je: vunena obloga, nekoliko lanenih košuljica, kapica i malo češljane vune za nogice. Beba je spavala u kolijevci koja se zvala bešika, sa prostirkom od slame prekrivene komadom vunene tkanine i biljcem kao prekrivačem.

    Imala je prečku koja je spajala uzglavlje i podnožje, a služila je da se na nju veže uže, kako bi je majka mogla nositi na leđima dok obavlja poslove van kuće.  (ognjistesrpske.rs)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

       
    Ključne riječi: , , ,