Šetnja pored mora se često pretvara u razgledanje luksuznih jahti i jedrilica. Tu, na obali svaka od njih kao da vrišti “ja sam ljepša”, a ljudi koji vam iza ograde izgledaju kao vanzemaljci nonšalantno poručuju “uspio sam u životu”.

Reakcije turista na luksuzna plovila su često komične. Neki ne prezaju da podrobno zavire preko mostića kojim se stiže do ispunjenja sna. Ukoliko zastanete, obično ćete na licima posmatrača videti dvije stvari.

Djeca sa oduševljenim izrazom i osmijehom od uha do uha zagledaju, tu je opasnost i da će od radoznalosti pasti preko ivice. Onda dođe tata, kao vuče dijete na stranu, a onda i on odvali oko. Obično ženi šapne nešto u stilu “mamicu im lopovsku”, “ovo nije bezbjedno, ne bi moglo preko okeana”, “paćenici, ne znaju ni pertlu da vežu, a kamoli mornarski čvor“, dok žena tiho prokomentariše kako se guska unutra udala samo zbog para, a i jastučići joj se ne slažu sa svijećnjakom na palubi, piše 24sata.rs.

Da nešto otkrijemo tatama i mamama (djeca neka uživaju u neiskvarenom oduševljenju). Ti vanzemaljci što uz svjetlost svijeća večeraju na korak od vas, a daleko su vam mjesečevim mijenama, imaju poslugu. Dakle, ne moraju da vezuju čvorove, brinu se za bezbjednost i ćudljivost mora, ili da mijenjaju jastučiće. Tu je ekipa ljudi koja to radi za njih. Plaćaju ih odlično, a mi smo našli ispovijesti radnika sa jahti, koje otkrivaju kako to izgleda s druge strane. Pošto pročitate, možda ćete sljedeći put samo proći.

Australijska stjuardesa Sara Begbi je počela da radi na luksuznoj jahti 2014. i radila je posao hostese godinu i po dana. Za to vrijeme je obišla Tajland, Indoneziju, Singapur, Maleziju, Burmu.

“Privatni šef kuhinje je kuhao i za goste i za posadu, a hrana je na najvišim standardima. Jednom smo imali japansku Kobe govedinu koja košta 11.000 dolara”, priča ona.

Kada bi otkucala ponoć, njen posao je bio da pravi sladoled, kolače i tostirane sendviče da bi utolila noću glad gostiju. Iako je morala da ispunjava zahtjeve do kasno u noć, ustajala je prije nego što izađe sunce.

Njene dužnosti su bile održavanje kabina i serviranje hrane i alkohola ponekad i za 16 zahtjevnih gostiju.

“Dan mi je počinjao u šest ujutro i trajao je oko 16-18 sati. Nikada nisam sjedila duže od dva minuta, bukvalno se radilo sve vrijeme“, priča Sara.

I dok je bogata klijentela boravila u luksuznim kabinama, posada je bila smještena u minijaturnu sobu.

Dobra strana njenog posla? Tokom slobodnih dana posada je mogla da koristi sve “igračke” – vejbord, dasku za surf, dasku za veslanje. Troškovi života su minimalni, a mjesečno je na stranu stavljala oko 2.200 funti.

I Betani koja je kao stjuardesa na jahti radila tri godine ima slična iskustva.

“Najduži dan koji sam imala je trajao 25 sati. Bila sam neprekidno na nogama, a najduža plovidba je trajala 40 dana i u tom periodu nisam kročila na zamlju. Nismo imali vremena da ručamo, pa smo samo grickali s nogu da bismo izdržali”, priča Betani.

Ona je radila na četiri različite jahte – za azijskog biznismena, čovjeka “plave krvi” sa Srednjeg istoka i dosta puta za ruskog milijardera.

“Dvije od četiri jahte su bile čarteri. Jedna je koštala milion dolara za sedmicu dana, a druga 35.000 eura za sedmicu dana, ali bez provizije i goriva”, kaže ova djevojka.

Plaćali su joj 4.000 eura mjesečno, a tu su bili uračunati svi troškovi, dva leta godišnje kući i godišnji odmor od 60 dana.

“Moja najveća napojnica je bila 4.000 eura za jednosedmičnu plovidbu, a s obzirom da je na jahti bilo 36 članova posade, ta napojnica u totalu je bila 144.000 eura. Imam prijateljicu koja je dobila napojnicu od 17.000 eura za dvosedmični put. To je najveća za koju sam čula”, zaključuje Betani.

Anonimna stjuardesa je ispričala priču o 16-godišnjem sinu nasljednice milijarderke. Pošto je veliku nuždu nekoliko puta obavio u krevetu, posada je to rekla njegovoj dadilji. Pošto je dječak čuo da su ga razotkrili, počeo je da im se sveti. Svuda gdje su bila ogledala je svakodnevno ostavljao otiske prljavih i masnih prstiju.

Tu je i gospođa koja je tražila da je kanader preveze od Aljaske do Kanade da bi otišla kod svog frizera.

“Naravno da sam srela mnogo trofejnih žena i užasne djece koja rastu sa srebrnom kašikom u ustima, ali sam upoznala i najdivnije ljude. Nisu dospjeli tu gdje jesu, a da nemaju baš nijednu dobru karakternu osobinu”, zaključila je jedna stjuardesa. (Tuzlanski.ba)