Američki astronaut po imenu Ron Garan zabilježio je svoja iskustva sa putovanja u svemir i pretočio ih u knjigu, u kojoj je opisao “prosvjetljenje koje je doživio” onog momenta kada je shvatio da je napustio Zemlju, piše Business Insider.com.

“Svi mi imamo one momente u našim životima, kada nešto jednostavno klinkne, i postavi stvari na svoje mjesto. Za mene je taj trenutak bio u junu 2008. godine, kada sam prvi put kročio na međunarodnu svemirsku stanicu.

Kako sam se približio vrhu stanice, imao sam osjećaj da se vrijeme zaustavilo, a mene su preplavile neke čudne emocije. Gledao sam dole, na svoju planetu – tu zapanjujuću, osjetljivu oazu, to divno ostrvo koje nam je podareno i zaštićeno od svih užasa svemira.

Odjednom, preplavila me je neka tuga, zbog koje nisam mogao da uživam u spektakularnom prizoru koji mi se nalazio pred očima. Nisam mogao a da ne pomislim na milijardu ljudi koji praktično umiru zbog nedostatka čiste vode za piće, bezbroj onih koji svake večeri ležu u krevet praznog stomaka, nepravdu, ratove i siromaštvo koje je preplavilo našu rajsku planetu.

Gledajući Zemlju iz te divne perspektive, shvatio sam da smo na putu da upropastimo raj koji nam je dat. Možemo bez ratova, nasilja i terorizma. Jedini uslov za to je da se siromaštvo iskorijeni sa lica Zemlje.

Ne tvrdim da imam magično rješenje za naše probleme, koji su veoma kompleksni, niti želim da ih pojednostavljujem. Ali ukoliko im pristupimo na pravi način, možemo početi da stvaramo put ka jednom mirnijem, bezbjednijem i prosperitetnijem svijetu.

Kada već imamo svu potrebnu tehnologiju da nam svima bude bolje, zašto je zaboga ne iskoristimo? Ta misao me je mučila tokom čitavog boravka u svemiru: u toku posla, odmora ručka i pred spavanje. Stalno sam razmišljao o tome. Šta je to što nas tjera da budemo toliko sebični, i dozvoljavamo da jedan dio svijeta umire zato što nema čašu vode, dok se ostali kupaju u bazenima?

Želim da vjerujem da će se svijest ljudi promijeniti, da ćemo postati saosjećajniji, i da će kroz 50 godina slika naše planete biti bolja. Nazovite me ludim, ali želim da vjerujem u to. Želim da vjerujem da će se silni milijarderi i narodi koji se kupaju u izobilju toliko jednostavnih stvari dozvati pameti, i podijeliti mrvicu tog bogatstva sa svojom braćom koja umiru od niemaštine.

Jer to smo svi mi, ljudi. Svi smo mi braća i sestre.”

 

(blic.rs)