Zoran Kondić (45) iz Kozarske Dubice skoro tri decenije popravlja harmonike, a danas mu instrumente na servis donose iz cijele Bosne i Hercegovine i mnogih evropskih zemalja.

“Dok sam išao u nižu muzičku školu, kao školarac uvijek je bio problem s popravkom harmonike. Mi smo ih slali u Banjaluku pa se čekalo po mjesec dana i onda kada sam počeo da sviram po lokalima osnovne kvarove sam počeo rješavati jer se gubilo puno vremena. Sitna mehanika me jako interesovala i onda sam počeo da pokušavam neke stvari rješavati. Kasnije kada sam počeo raditi s djecom, davati časove harmonike, onda i njihove harmonike su zahtijevale sitne opravke, pa od malih krenu neki veći problemi, pa se sjedne, pokuša rješiti, pa još veći, svaki dan sticao se neki fond znanja”, ispričao je Zoran Kondić i dodaje da je majstor već 15 godina.

Ekipa Anadolu Agency (AA) ovog majstora posjetila je u njegovoj radionici prepunoj harmonika i dijelova za ovaj instrument. Na pitanje odakle sve mu mušterije donose harmonike rekao je da ne bi puno lagao kada bi rekao da ih ima iz svih krajeva.

“Pošto graničimo s tom zemljom, veliki dio mušterija dolazi iz Hrvatske, njih oko 30 posto. Jako puno se harmonika svira na tim prostorima. Naš dio kompletno. Najviše od Trebinja, Nevesinja, Mostara… Zatim Skandinavija, sve zemlje, pa onda Njemačka, Austrija, Švicarska i ti krajevi gdje su naši ljudi otišli da rade”, nabrojao je Kondić.

– Hiljade dijelova moraju raditi savršeno

Govoreći o harmonici, objasnio je da je u pitanju akustični instrument koji je sklop čisto mehaničkih djelova.

“Kada bi se, recimo, potpuno rastavila školska klasična harmonika sa 80 basova, to je oko 5.000 mehaničkih dijelova. Međutim, kako se kreće ka kvalitetnijem, jačem instrumentu, vezano i za gabarite i kvalitet, koncertne harmonike sa konvertor sistemima imaju i do 12.500 mehaničkih dijelova koji moraju da rade savršeno da bi instrument bio ispravan i tonski i mehanički”, kaže on.

Mnogo dijelova, za harmonike talijanske proizvodnje nabavlja u Italiji, a često se neki dijelovi naprave ručno.

“Za nekakav dio možemo koristiti i priručne materijale s naših prostora. Nešto napravimo ručno, pogotovo ako je drvo ili aluminijum u pitanju. Napravi se da funkcioniše perfektno, kao da je originalni dio”, kaže on.

U njegovoj radionici malo je standardnih majstorskih alata, ali bez kliješta, brusilice i bušilice ne može se raditi.

“Jako puno ima nekakvih malih, sitnih alata koje, u principu, čovjek kad vidi ne bi rekao da je alat”, rekao je Kondić.

Pokazujući prerađena kliješta, objasnio je da je on “uništio obična” i napravio specijalizovana za “štipati dirki” odnosno precizno podešavanje dirke po dubini.

Na pitanje da li se može živjeti od popravljanja harmonika, odgovorio je da mu je u posljednjih desetak godina radionica jedini izvor prihoda. U petočlanoj porodici dvije kćerke studiraju, sin osim osnovne ide i u nižu muzičku školu i, kako Zoran kaže, uspijevaju sastaviti 1. i 30. dan u mjesecu.

“Obogatiti se ne može, nešto se puno ne može ni uštedjeti jer visoki su troškovi školovanja, ali se može živjeti. Treba računati i da fond radnih sati ne ide ispod 12. To je precizan posao, kada se neke stvari počnu moraju se i završiti”, ispričao je Kondić.

– Svi problemi riješeni

Posao mu olakšava i internet jer majstori sarađuju komunicirajući preko foruma i rado dijele informacije o tome šta su uspjeli riješiti.

“Kada zapne ima ‘džoker zovi’ pa idemo redom ili na kraju se ostavi, sačeka neko vrijeme, uglavnom je mehanički problem pa se proba logički premostiti”, kaže on.

Za sve godine u kojima se bavi ovim poslom nije mu se desilo da neki problem ne bude riješen.

“Sve zavisi od postavke instrumenta, u kakvom je stanju, da li je riješen adekvatno da bude 100 posto ili može poslužiti za dogledno vrijeme dok se ne bi nabavio taj dio originalan. Uglavnom sve se riješi. Odavde ne izađe ništa nezavršeno na zadovoljstvo i moje a i mušterija”, kaže Kondić.

– Muzejski primjerci neprocjenjive vrijednosti

Kada su u pitanju vrijednosti instrumenata koje je popravljao, objasnio je da osim materijalne postoje instrumenti sa sentimentalnom vrijednošću. Naveo je primjer “Dalapa” harmonike iz 1925. godine, kupljene na aukciji u Švajcarskoj koju je restaurirao, a koja na sebi ima bezbroj cirkona i dijamanata. Za takav kvalitetan muzejski primjerak kaže da je nemoguće procijeniti vrijednost.

“S druge strane, postoje instrumenti koji imaju tržišnu vrijednost koncertne harmonike za klasičnu muziku koštaju od sedam do 25.000 evra. Harmonike koje koristimo u komercijalnoj muzici se kreću oko 10 do 20.000 KM, a postoje i niže kategorije, školske”, rekao je Zoran Kondić.

Na pitanje da li majstor za harmoniku može biti neko bez sluha, Kondić bez dileme odgovara da je to nemoguće.

“Bavio sam se muzikom i svi imamo neki određen sluh, samo je razlika koliko ga razvijamo. U ovom poslu kad se neko počne baviti muzikom, nebitno da li svira, pjeva ili radi sa instrumentima, on taj sluh dodatno razvije. U ovom poslu muzička naobrazba mi je jako puno pomogla. Mislim da i majstori koji ranije nisu imali naobrazbu u toku rada su savladali i teorijski dio jer im je bio neophodan”, kazao je ovaj majstor za harmonike koji svoje znanje pokušava prenijeti na sina.

– Virtouzi i majstora ostave bez daha

U njegovoj radionici i dvorištu nema dana da ne svira harmonika. Mušterije nakon što im propravi instrumente uglavnom na licu mjesta provjere da li je sve kako treba.

“Čuje se harmonika po par sati dnevno, dolaze razne kategorije muzičara. Ponekad i meni, koji sam se naslušao svega i svačega, zastane dah kada čujem kako ljudi sviraju. Obični ljudi koji se u životu bave nekom drugom profesijom, a harmoniku vole i toliko su se usavršili da je šteta da šira publika ne može da ih čuje”, kaže on.

Zoran Kondić jako voli harmoniku i to još od devete godine kada je upisao nižu muzičku školu. Njegov sin takođe svira harmoniku, pa, bez obzira na mušterije, u njihovoj kući se uvijek čuje harmonika, a primjeraka ovog instrumenta Kondić ima oko 60.

“Ne pušim, ne pijem, ne postoje poroci da bih rekao da sam opterećen. Ali, ako dnevno ne bih svirao hramoniku barem pola sata-sat, imam osjećaj da bih na ‘živce obolio'”, rekao je Zoran Kondić i dodao da svakome preporučuje da pokuša svirati neki instrument jer to dobro djeluje na zdravlje.