Radnici živiničke tvornice namještaja “Konjuh” nakon jučerašnjeg cjelodnevnog smrzavanja i gladovanja, prekinuli su protest praćen štrajkom glađu, koji su započeli zbog nemogućnosti penzionisanja. Sindikalni predstavnici “Konjuha” danas su stigli u Tuzlu, gdje u Vladi Tuzlanskog kantona pokušavaju dogovoriti sastanak na kojem bi iznijeli svoj problem, piše Anadolu Agency (AA).

Mevludin Trakić, predsjednik Sindikata “Konjuha”, navodi da je štrajkovalo 52 od ukupno 288 radnika, koji su prije pet-šest mjeseci stekli uslove za penzionisanje, ali zbog neuvezanog staža, njihov je status neriješen.

“Pred fabrikom su 52 radnika održala mirni protest i bili su ustrajni u svojim namjerama da nastave sa štrajkom glađu. Za uvezivanje njihovog staža nedostaje 136.000 KM. Zabrinuli smo se za zdravlje svojih kolega, koji su cijeli dan odbijali hranu i tople napitke. Sve su to stariji radnici, a zbog velike hladnoće i snijega koji je počeo padati, uspjeli smo ih nagovoriti da odu kući. Oni nam vjeruju i otišli su svojim kućama, svojoj djeci i unučićima. Šta bi se desilo da se neko razbolio ili umro? Kako bismo se mi zbog toga osjećali?”, pita Trakić, ističući da očekuju da će uspjeti dogovoriti neki sastanak u Vladi TK.

Trakić navodi da se stiče utisak da nikom nije stalo do toga šta će biti sa fabrikom i radnicima.

“I ako nas prime u Vladi, ko smo mi? Sindikat. Mi smo niko i ništa. Kada bi nam se barem neko iz općinske vlasti u Živinicama pridružio, savjetovao nas i uputio za dalje korake, bilo bi lakše. Inače, naša je fabrika perspektivna. Poznati smo po proizvodnji kućnog, kancelarijskog namještaja i školskog programa, kao i po tapaciranju namještaja. Imamo tržište, dobre majstore i nije nam teško naći posao i kupce. Ono što nama treba je novac za repromaterijal”, objašnjava Trakić.

Ovaj sindikalni predstavnik navodi da radnici jednom u dva-tri mjeseca dobiju “plaću” od 120 do 140 KM.

“Ni sami ne znamo kako preživljavamo. Uvijek smo, kao radnici, živjeli skromno, ali također, uvijek smo imali nešto da iznesemo na sto kada nam neko dođe u goste. Ako imate u vidu da je riječ o 288 porodica, onda otprilike znate koliko je ljudi direktno pogođeno našim problemom, odnosno neradom ‘Konjuha’. Živimo od onog što dobijemo od rodbine iz inostranstva. Konkretno, moja supruga ode i čuva im djecu, pa nešto zaradi i od toga smo kupili ogrijev za zimu i hranu. Tako je kod većine, ali dok možemo, želimo živjeti od vlastitog rada, a ne da budemo na teretu rodbini”, ističe Trakić.

On naglašava da mu ni glad ne bi toliko teško pala, koliko ga je pogodila odluka da zbog nedostatka finansijskih sredstava njegova kćerka mora prekinuti školovanje.

“Kao odlična učenica završila je Srednju medicinsku školu u Tuzli i njena profesorica mi je kazala da ne može vjerovati da neće nastaviti dalje, jer je odlikašica i osoba koja voli svoj poziv. Objasnio sam joj da bi i kćerka voljela da upiše Medicinski fakultet, a ja kao roditelj, možda čak i više, ali nemamo novca za to. Šta mogu? Knjige bi se i mogle naći, ali školarina i troškovi prevoza su u ovom trenutku nama nedostižni. Kćerka je kao medicinarka, što je navodno traženo zanimanje, sada nezaposlena. I to nije slučaj samo u mojoj porodici da djeca prekidaju školovanje. Ima nas još radnika i bivših boraca koji smo branili ovu zemlju i mislili da će poslije rata, ako preživimo to ludilo, biti bolje. Međutim, prođe rat, a mi iz godine u godinu, gubimo nadu da će bolji dani ikada doći”, zaključuje Trakić. (Tuzlanski.ba)