Ponedjeljak, 28. Septembra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Ukopaće djeda 11. jula: Mihad Zukanović kao osmogodišnji dječak preživio pakao Srebrenice

Imao je samo pet godina kada je započela agresija na Bosnu i Hercegovinu, a s osam godina preživio je pakao Srebrenice. Mihad Zukanović, dvije i po decenije poslije genocida u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda (UN), ima formiranu porodicu, otac je osmogodišnjeg dječaka, uzoran zaposlenik jednog tuzlanskog preduzeća…

U subotu 11. jula u Memorijalnom centru Potočari u kabur će spustiti svog djeda Ibrahima Zukanovića. U sjećanju mu je ostao posljednji susret s voljenim djedom 11. jula 1995. godine. Djed ga je po običaju poljubio i zagrlio, a onda je rekao kako će krenuti ka Potočarima pa šta bude. Pogubljen je nekoliko dana kasnije na šljunkari u Kozluku kod Zvornika, a njegovi posmrtni ostavi pronađeni su u masovnom stratištu Bošnjaka 2007. godine. Iako je imao samo osam godina, djeda Ibrahima se veoma dobro sjeća.

  • “Neopisivo. Dobro se sjećam jer smo non-stop bili zajedno. Nerazdvojni. Imali smo jednu njivu koju smo obrađivali, prolazilo se kroz selo jedno, tu smo imali njivu i kada se trebalo ići u njivu s ocom i materom ja sam svraćao do njega. Znači nerazdvojni. Sjećam se njegove plave jakne, koja je non-stop bila na njemu kada je dolazio. To mi je ostalo u sjećanju, znači ne može, ne znam…”, zastao je Mihad prije nego što su mu suze nakvasile lice.

    U holandsku bazu UNPROFOR-a u Potočarima stigao je s majkom i mlađom sestrom. Djeda Ibrahima i amidžu nije vidio među nekoliko desetina hiljada očajnih civila. Boravio je u Tvornici akumulatora i u noći na 12. juli slušao prve egzekucije.

    “Meni je u sjećanju ostalo to da kada sam išao u WC da sam prolazio pored kamiona. Tom prilikom kada sam se okrenuo vidio sam obješenog čovjeka u kamionu. Ja sam zavrištao, a mati je došla i pitala me je šta mi je. Kada su pogledali znali su zbog čega vrištim. Ljudi su se vješali, nema šta nisu radili, samo da ne dođu u ruke drugima“, govori Mihad za Anadolu Agency (AA).

    U dječakovom neizbrisivom sjećanju ostao je i pogled jednog njegovog komšije. Prolazio je s majkom i sestrom pored autobusa kada je s rukama na potiljku vidio svog prvog komšiju kojeg su odveli u nepoznato.

    “Dobro se sjećam svog komšije, koji je bio stan do mene, imao je neka poznanstva kada je stizala pomoć, kada su bacane palete s hranom, on je ostavljao i slagao to i kad god sam ga viđao davao bi mi čokoladicu. Dobro se sjećam kada sam prolazio pored autobusa, njegove ruke su bile ovako i samo je pogledao u autobus i primjetio me. Najvjerovatnije da me je primijetio, digao je ruku ovako i samo je spustio glavu i suza mu je krenula. To se jednostavno, ne može se opisati“, pričao je Mihad.

  • Pripadnici Vojske RS i MUP-a RS pogubili su na stotine maloljetnika. Mihadova majka morala je skrivati svog osmogodišnjeg dječaka da im i on ne bi pao u ruke.

    “Jeste, ostavljali su djecu. Mene je mati pokrila sa lijeve strane, pošto sam oko vrata imao zapis. Bio sam malokrvan, plašio sam se svega pa mi je u Srebrenici hodža napravio zapis. Ona je zapis strgnula s vrata, jer se bojala da neće misliti da je zlato, da me zbog toga neće odvojiti i zaklati. Jednostavno je bacila ispod sjedišta“, prisjetio se najtežeg dana u svom životu.

    Njegov otac je poslije mjesec i pol došao preko šuma do slobodne teritorije. Porodicu je zatekao na okupu u Vojnoj bazi Dubrave kod Živinica, ali su mu ubijen otac, dva brata, dvojica amidža te veliki broj rođaka i dalje rodbine. Živjeli su isprva u školi, potom u izbjegličkom naselju kod Banovića, da bi kasnije u Gornjim Živinicama izgradili sopstveni dom. Međutim Mihad ne može bez Srebrenice…

    “Jednostavno vuku te sjećanja. Svaki vikend koji mogu idem u Memorijalni centar, proučim Fatihu, jednostavno me vuče želja tamo. Tamo su mi se roditelji vratili, ali i mene želja vuče, korijeni, mezarje… Sada pogotovo kada djed bude ukopan. Ne znam. Jednostavno bol, bol velika“, kaže na kraju razgovora Mihad Zukanović, jedan od preživjelih srebreničkih dječaka koji je uspio završiti školu, oženiti se, dobiti dijete i koji živi od plodova svog rada.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje