Srijeda, 29. Maja 2024.
Tuzlanski.ba logo

Šta je meni Ratko Mladić

Preuzmite sliku

Sjećanje na 30. april 1992, dan kad sam prvi i posljednji put bila u Kalinoviku –  gradiću kojeg je “proslavio” Ratko Mladić

Piše: Mersiha Drinjaković

 

Bio je četvrtak, 30. april 1992. Zamišljam danas kako je to većini ljudi na svijetu bio normalan dan, dan kad su razmišljali kako će još malo vikend. A ja sam, sa svojih 14 godina, tog četvrtka ujutro pakovala stvari u svoju crnu sebastijanku i krenula iz rodnog Jeleča na put bez povratka. Istina, tada to nisam znala.

U crvenu ladu stali smo mama, tata, sestra, dedo, ja i jedan pretis-lonac. Pravac – Kalinovik. Tamo je bila kasarna JNA, a tata je, nakon višesedmičnog dežuranja s komšijama na obroncima našeg malog mjesta, odlučio da prekine tu igru živaca i skloni nas “kod vojske”. U maloj koloni, tri auta: komšija koji je krenuo put Sarajeva, gdje živi i radi, komšija koji, poput nas, ide do kasarne u Kalinoviku i mi. Plan: ostati nekoliko dana u vojnom objektu dok se situacija malo ne smiri. A “situacija” je bila pozivanje naših komšija Srba iz Miljevine “da samo predamo oružje (?!) i neće nam ništa biti”.

Prvobitni plan promijenjen je u minuti kad smo ulazili u Kalinovik. Bio je to prvi i posljednji put da sam bila u tom gradiću, koji će kasnije postati neslavno slavan po čovjeku koji je tu ponikao – Ratku Mladiću. Poznanik, Srbin, kojeg smo slučajno sreli, rekao nam je najtišim mogućim glasom: “Idite pravo za Sarajevo, ovdje u kasarni već su poskidali petokrake s kapa, to više nije ona vojska.” Bez rasprave, nastavili smo put ka Sarajevu.

  • Šta zna dijete šta su granate

    Iz ladica sjećanja na rat iščililo je puno stvari, ali to putovanje 30. aprila pamtim kao da je bilo jučer.

    Iz Jeleča smo krenuli u 10 ujutro, a u Sarajevo stigli osam sati kasnije. Put od šezdesetak kilometara koji se obično prelazi za sat vremena. Barikade. Barikade. Pa još barikada. Prestala sam ih brojati; činilo mi se da na svaki kilometar iskrsne po jedna grupa naoružanih ljudi koji nas zaustave, ispituju gdje smo krenuli i zašto. Neki su prijetili, govoreći kako će nas pustiti, ali ako nam naredni “šef barikade” ne bude dao da idemo dalje, nema nam ni nazad. Neki su nas pretresali, pa je i pretis-lonac bio sumnjiv.

    Ja se čak nisam ni bojala; više sam se zbunjeno čudila tim nadrealnim situacijama, a ni danas ne mogu da zamislim šta je u tim trenucima tati prolazilo kroz glavu, kakvi strašni scenariji… Jer, zdrav razum već je počeo uzmicati pred bezumljem barikada na cestama istočne Bosne.

    Lukavica je bila posljednja barikada pred ulazak u grad koji još nije bio pod opsadom. Noć smo proveli u Boljakovom Potoku, u kući na uzvisini s koje se pružao pogled na grad. Prolijetale su “svijetleće loptice”. Objasnili su mi da su to granate. Šta zna dijete šta su granate.

    Ubistvo moje druge mame

    I danas kad se sjećam rata, nema u tim uspomenama nikakve hronologije, samo trenutaka koji se urežu u pamćenje. Kao kad smo nekoliko dana po dolasku u Sarajevo saznali da je Jeleč spaljen… Faktografski to, godinama kasnije, izgleda ovako, prema tekstu objavljenom u magazinu Dani 1998: “(…) Od svih sela, u Jeleču je najviše evidentirano ubijenih: 82. Iz 17 porodica ubijeno je 68 članova: iz pet porodica po dva člana; iz četiri po tri člana; iz četiri po četiri člana; iz dvije po pet članova; iz porodice Zametica osam članova i iz porodice Srnja 12 članova od kojih je osam zaklano.”

    Suđenje Ratku Mladiću počelo je u Haškom tribunalu 16. maja 2012. Optužen je po dvije tačke za genocid, pet tačaka za zločine protiv čovječnosti i četiri tačke za kršenja zakona ili običaja ratovanja. Zločini koji se navode u optužnici uključuju, između ostalog, ubijanje bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući i ubistvo više od 200 zatočenika u KP domu Foča. Među njima su bili i mještani Jeleča…

    Kad faktografija postane emocija, to onda ide ovako: Ona se zvala Fata. Moja druga mama. Žena koja me je odgojila, čuvala, pratila u školu… Njoj bih trčala kad bih pala i povrijedila se… Moja mama Fata ubijena je u maju 1992. u Jeleču, kao i njen muž. Moj Čiko. I njihova kćerka Senida. Ne, nije ih ubio Ratko Mladić, ali kao da jeste. Čovjek u kojeg se njegovo rodno kalinovačko selo Božanovići i danas kune. I smatra ga herojem.

    A djevojčica od 14 godina koja danas ima skoro 40 i dalje ne može da shvati kakav se mentalni sklop može ponositi “đeneralovim djelima”. I da li “đeneral”, kad ostane sam  u haškoj ćeliji, sebi liči na heroja? (Al Jazeera)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje