Srebrenica. Gradić na istoku Bosne. Dovoljno je da nekome samo pomenete ime Srebrenica i sve će mu biti jasno. „Srebrenica!“-neko reče, a slušalac zanijemi. Stade i zaboravi sve svoje boli i tuge, jer kada se spomene najveća sve ostale prestaju i bivaju malene. „Srebrenica.“- neko reče, a slušalac zanijemi i sažali se, kao da mu je žao što je govornik iz Srebrenice, a da on nije, neko bi drugi morao biti.
Svijet, onaj ujedinjeni i manje ujedinjeni volio bi da Srebrenice nema, da nije ime drugo za genocid. Voljeli bi svi da Srebrenice nema. Voljelo bi i ono siroče, što zapamtilo nije bockanje i škakiljanje očeve brade dok ga ljubi u obraz. Voljelo bi ono jadno, da nema tog grada, da ga nikad nije ni bilo, jer možda bi bio rođen u nekom drugom i imao bi lijep i dostojan život.
Voljelo bi i Ujedinjeni narodi da Srebrenice nema i da im se kao najveća sramota, koja već u nizu, nije nikada desila. Voljeli bi da je nema, jer imali bi jednu manje grižnju savjesti i možda bi lakše spavali kada dođu kućama svojim, i svojim naboranim licima i bockavim bradama poljube prije spavanja svoju djecu.
Da Srebrenice nema najviše bi voljeli oni koji svoje ruke duboku u krv zabodoše. Voljeli bi oni da Srebrenice nema, da ih ne proganja ko kakva utvara i zli duh, dok u udobnim krevetima prevrću se, a mira nigdje nemaju.
Voljeli bi i oni koji ostadoše živi da Srebrenice ne, jer ne mogu više da trpe teška tragična sjećanja koja u njoj se duboko do ludila urezaše u njihovu glavu.
Nikome Srebrenica dobrodošla nije. Ni žrtvi, ni onom koji žrtvu napravi, ni onima što sve to gledaše.
Voljeli bi da je nema, ali ona je tu kao zvonik i podsjetnik, udara po ljudima i opominje da nikada nikome i nigdje se ne desi.
Srebrenica je činjenica od koje niko bježati ne može, par zar plač stare iznemogle majke, kojoj su suze presušile, nije ne stvara jezu pod kožom. Zar polje bijelih nišana nije svjedok onog što tako nedavno bi. Zar kosti u masovnim grobnicama nisu nekada imale meso. Zar ono svako ime koje je nekada nosio živ čovjek…
Ima još života
O Bože, 8.372 mrava kada bi zgazio, previše je zlodjela to, a kakvim imenom nazvati onda gaženje, ubijanje, zatrpavanje 8.372 čovjeka. Takvu riječ nijedan jezik nema. Takvu riječ, tako groznu, jadnu i strašnu niti jedan um ne može izmisliti.
Srebrenica je tu, ima je, postoji. Ima života u njoj, samo ga treba pustiti da zaživiti ponovo. Srebrenica je najveći udarač na savjesti svima, da pamte, da opominju i da nikada ne zaborave i kao takva treba da bude.
A danas dok 127 sjemenki bude spušeno u crnu, krvlju natopljenu, zemlju, sutra neka izrastu u 127 živih koji će za života pričati istinu i biti tu u Srebrenici, živjeti, rađati se i umirijeti prirodnom smrću, a ne nasilnom i tragičnom. Samo tako dug Srebrenici mogu vratiti oni što bi voljeli da je nikada nije bilo. (Al jazeera)
