U galeriji Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu otvorena je izložba fotografija „Prvo ratno kino Apollo“, a u podrumu Akademije scenskih umjetnosti počelo je prikazivanje filmova iz programa „30 godina od Prvog ratnog kina Apollo“, kojim se obilježava ovaj značajan jubilej.
Izložba fotografija svjedoči o aktivnostima Udruženja Obala Art Centar, o projekcijama filmova u Prvom ratnom kinu Apollo, koje je s radom počelo ratne 1993. u gradu pod opsadom.
„Želio bih da se zahvalim svima koji su bili dio ove priče, svima koji su doprinijeli da u to vrijeme kultura, onoliko koliko je bilo moguće, sve nas održi u životu, ne samo samo da preživimo fizički, nego da budemo ljudi koji smo živjeli život dostojanstven jednog čovjeka, i koji smo sa ponosom mogli reći da i tada predstavljamo dio svijeta koji je nažalost bio daleko od nas. To su vrijeme obilježile brojne izložbe, koncerti, gosti koji su dolazili iz inozemstva i koji su svojom energijom i rizikovanjem života dolazeći u Sarajevo donosili jednu fantastičnu energiju. Sve to je dokumentovao Milomir Kovačević Strašni i hvala mu da ostaje jedan trag vremena u kojem smo živjeli i na koji možemo biti ponosni“, rekao je na otvorenju izložbe osnivač i predsjednik Obala Art Centra Mirsad Purivatra.
Autor fotografija Milomir Kovačević Strašni rekao je da je sve na fotografijama – i da bi život tada bio drugačiji da nije bilo aktivnosti Obale.
Sarajevo Film Festival ima svoje korijene u brojnim filmskim programima koje je Obala Art Centar, organizator Sarajevo Film Festivala, organizovala za vrijeme opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine, poznatih kao ‘Prvo ratno kino Apollo‘.
Unatoč izazovnim okolnostima, ovo kino pružalo je očajnički potrebno osvježenje stanovnicima koji su izdržali troipogodišnju opsadu. Kino, smješteno u podrumu Akademije scenskih umjetnosti, uvijek je bilo prepuno ljudi, bez obzira na rizike koje bi preuzimali da bi do njega stigli usred snajpera i granatiranja.
Umjesto novca, koji je predstavljao rijetkost za vrijeme opsade, simbolična cijena ulaznice za kino bila je jedna cigareta.
S obzirom na nedostatak električne energije u gradu, kino je radilo na generatoru, a filmovi su se prikazivali putem VHS kaseta koje su prijatelji donosili u grad, jer su predstavljale rijetku vezu sa onim šta se dešava u vanjskom svijetu, pogotovo u smislu kulture i umjetnosti.
Zahvaljujući širokoj podršci međunarodne filmske zajednice, različiti filmski programi i retrospektive velikih festivala poput Edinburga i Locarna održavani su neprekidno od februara 1993. do decembra 1995. godine, što je 1995. i dovelo do osnivanja Sarajevo Film Festivala kakvog ga poznajemo danas.
