Oko tri stotine bivših logoraša, članova njihovih porodica i drugih građana posjetili su danas poljoprivredno dobro na planini Manjača, gdje se tokom proteklog rata u BiH nalazio logor kroz koji je prošlo više od pet hiljada osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, javlja Anadolu Agency (AA).

Ovo je osma godina da se nekadašnji logoraši na ovakav način prisjećaju perioda svoga zatočenja, a organizatori posjete su bili Savez logoraša BiH, Regionalni savez logoraša Banjaluka te općinska udruženja koja okupljaju logoraše iz Prijedora, Sanskog Mosta i Ključa.

Posjetom se obilježava dan kada je, prije 23 godine, u organizaciji Međunarodnog crvenog krsta (MKCK), oslobođena prva grupa od oko 1.400 logoraša, Bošnjaka i Hrvata, starijih od 45 godina.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković podsjetio je kako je Manjača bio najveći koncentracioni logor na ovim prostorima tokom proteklog rata. On je još jednom izrazio nezadovoljstvo time da niz godina vlasti u Republici Srpskoj ne dozvoljavaju postavljanje spomen ploče kojom bi se obilježio ovaj prostor.

“Moramo njegovati kulturu sjećanja na protekla dešavanja, na naša stradanja u logorima i zatvorima. To je potrebno ne da bi se svetili, nego da bi opominjali da se tako nešto nikada i nikome ne ponovi”, istakao je Mešković.

Predsjednik Saveza udruženja logoraša USK Enes Salihović rekao je kako je današnja posjeta mjestu na kojem se nalazio logor najmasovnija do sada.

“Ovo je dokaz kako nećemo zaboraviti ono što nam se dešavalo. Važno je da istinu o Manjači i drugim logorima prenosimo budućim naraštajima, kako se slična stradanja ne bi nikada više ponovila”, rekao je Salihović.

Podršku borbi logoraša iz BiH u ostvarivanju njihovih prava dali su i predstavnici Saveza logoraša Hrvatske, kao i predstavnici nekoliko nevladinih organizacija iz Republike Srpske.

Manjača je kao logor počeo da funkcioniše 15. maja 1992. godine. U jednom trenutku, u logoru je bilo zatočeno približno 3.600 muškaraca, koji su boravili u nehumanim uslovima, zatvoreni u prenatrpanim štalama koje su služile za držanje stoke. Psihička i fizička maltretiranja zatvorenika bila su svakodnevna pojava.

Bivši logoraš Alje Šabačkić, iz naselja Grapska kod Doboja, proveo je u logoru dva i po mjeseca. Kaže kako su fizičke torture kroz koje je prolazio ostavile neizbrisive posljedice na njegovo zdravlje.

„Odmah kada samo došli i izašli iz autobusa, dočekao nas je špalir stražara. Tukli su nas čim su stigli, a tučnjave su se nastavile i u narednim mjesecima. Iako je moje zdravlje, poslije boravka u logoru trajno narušeno, danas ne uživam nikakva prava niti mi je priznata invalidnost“, kaže Šabačkić.

Situacija u logoru se počela mijenjati nakon saznanja svjetske javnosti o postojanju logora, kada su logoraši evidentirani od strane predstavnika Međunarodnog crvenog krsta. Posljednja grupa zatvorenika oslobođena je 22. decembra 1992. godine. Međutim, nisu svi logoraši dočekali slobodu. Mnogi su prebačeni u druge logore na prostoru Republike Srpske, najveći broj u Batkoviće kod Bijeljine.

Tokom oktobra 1995. godine logor je, na kratko, ponovo otvoren i u njemu su držani zatočeni pripadnici Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane.

Sudionici današnje posjete su prisustvovali i postavljanju spomen ploče na lokelitetu Bunarevi, koji je udaljen desetak kilometara od nekadašnjeg logora. Na tom mjestu se nalazi prirodna jama duboka tridesetak metara iz koje su ekshumirana tijela 24 logoraša s područja općina Sanski Most i Ključ. Oni su ubijeni u septembru 1992. godine i potom bačeni u ovu prirodnu jamu. (Tuzlanski.ba)