Prođe još jedan 11. juli, još jedna kolektivna dženaza i odavanje počasti nevino stradalim žrtvama stravičnog zločina u Srebrenici. Ukopaše porodice još 127 posmrtnih ostataka svojih najmilijih, svoje braće, sinova, muževa, očeva, djedova.

Piše: Mirela Bektić

U tišini ostadoše ponovo bijeli nišani da opominju narednih 364 dana, do nove kolektivne dženaze, ili možda i koji dan ranije, u toku priprema za obilježavanje godišnjice genocida. Ko će pričati o Srebrenici u međuvremenu, ko će opominjati, dolaziti u „zelenu dolinu bijelih nišana“ odati počast nevinim Bošnjacima koji su na najsuroviji način mučeni i ubiijani?

Doći će porodice, doći će i pokoji posjetilac. Ostale su majke, supruge i kćerke. Ponovo će opominjati svakog 11. u mjesecu mirnim šetnjama, pokazujući slike svojih najdražih, tražeći istinu, pravdu. Tražiće pravdu koja im se uskraćuje više od dvije decenije, istinu koja je prijeko potrebna da bi barem na trenutke ublažila gorku patnju, tjeskobu u srcu koja iz godine u godinu postaje sve teža. Još jedan 11. juli u nizu, još jedno obraćanje zvaničnika koji pozivaju na izvršenje pravde za zločince, ko zna koliko će još takvih poziva biti. Naredna 364 dana radiće se na otkrivanju novih grobnica, vjerovatno će se naći još poneki dio tijela već ukopanih žrtava, nekompletna tijela žrtava. Čekaju porodice sa nadom, iščekuju da i ostalih više od 2.000 Bošnjaka dostojanstveno sahrane. Nada se negdje još neka kćerka, majka, supruga, da će se konačno uskoro moći pomoliti na mezaru svog najmilijeg, pustiti gorke suze, ispričati se kao da je još među živima, da mu kaže kako protiče život bez njega svih ovih godina, da mu kaže da nedostaje svojoj djeci, roditeljima, sestrama.

Prođe i 21 godina od počinjenog genocida, najkrvavijeg zločina u istoriji čovječanstva, bijeli nišani u „Gradu srebra“ svjedoče, podsjećaju, opominju svakog dana, ne samo 11. jula. Svih 365 dana u godini svjedoče kako su i na koji način završile nevine žrtve, djeca, mladići, djedovi, pa i supruge, kćerke, a samo zbog vjerskog opredjeljenja. Prije tačno 21 godinu neprijateljske snage odlučile su da „istrijebe“ Bošnjake-muslimane, ne birajući sredstva, dob ni spol svojih žrtava. Od tada do danas oni koji su preživjeli  najsurovija mučenja koja ljudsko biće ne može ni zamisliti,  i ostali bez svojih članova porodica, još uvijek se bore za opstanak, za osnovno pravo.

Nije bilo dovoljno mučki ubiti preko 8.000 osoba, sada treba oduzeti i bosanski jezik, a ko će pomoći ovom već napaćenom narodu da štiti svoje?  Još jedna godišnjica genocida u Srebrenici je obilježena, „zelena dolina nijemih bijelih nišana“ ostaje ponovo pusta, tek će „kapiju sjećanja“ otvoriti članovi porodica. Ko će se sjećati Srebrenice do naredne godine? Ko će tragati za istinom i pravdom, ili će porodice i dalje biti same u svojoj boli? Jednom ostale nezaštićene pred čitavim svijetom, samo žele da ih barem sada ne iznevjere svi.  Njima je svaki dan 11. juli, bijeli nišani svaki dan nijemo govore o stravičnim dešavanjima kobne 1995. godine, ne samo danas i čekaju… (Tuzlanski.ba)