Utorak, 27. Jula 2021.
Tuzlanski.ba logo

Pročitajte šta su apelanti naveli u apelaciji Ustavnom sudu BiH o zabrani kretanja

Preuzmite sliku

Ustavni sud BIH danas je zaključio da je osporenim naredbama Federalnog štaba Civilne zaštite od 20. marta 2020. godine i od 27. marta 2020. godine (kojim je naređena zabrana kretanja licima mlađim od 18 godina i starijim od 65 godina na području Federacije Bosne i Hercegovine) prekršeno pravo na slobodu Ustava Bosne i Hercegovine.

Naloženo je Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Federalnom štabu Civilne zaštite da, u roku od pet dana od dana prijema ove odluke, usklade Naredbu Federalnog štaba Civilne zaštite od 27. marta 2020. godine sa standardima Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Dalje je naloženo Vladi FBiH i Federalnom štabu Civilne zaštite da u narednom roku od tri dana obavijeste Ustavni sud o provođenju naloga iz ove odluke.

Apelacije su odbijene u dijelu zahtjeva da se ukine Naredba Federalnog štaba Civilne zaštite od 27. marta 2020. godine.

Navodi apelanata

Apelanti u ovom slučaju bili su Lejla Dragnić i A. B. 

Apelantica je navela je rođena 28. septembra 1951. godine, te da podnosi apelaciju prema članu 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, budući da nema odluke „nadležnog suda“ koju bi, kako navodi, mogla obezbijediti samo ukoliko bi bila sankcionisana zbog kršenja Naredbe, što bi „predstavljalo prevelik teret“ za nju.

Apelantica je dalje navela da osporava i prvu i novu Naredbu koja je opšti akt „kojim se krše ljudska prava i osnovne slobode apelantice, te se ona tretira na diskriminirajući način na bazi godina starosti“, te da „usljed iste trpi nenadoknadivu štetu svakodnevno“ kao osoba koja je direktno pogođena mjerama iz osporenih Naredbi. Apelantica ističe dalje, da Naredbe nemaju uporište u zakonu. Naime, kako navodi, i prva i nova Naredba su donesene na osnovu člana 108. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti i spašavanju) koja „ne uređuje donošenje naredbi kojima se sprečavaju državljani BiH u korištenju svojih ljudskih prava“.

Iako se, kako dalje navodi, u stavu 2. člana 108, propisuje ovlaštenje štabova civilne zaštite da „naređuju provođenje odgovarajućih mjera zaštite i spašavanja“, to ne znači da je na taj način propisano „donošenje naredbi kojima se sprečava kretanje stanovništva“, prenosi N1.

Također, apelantica navodi da se „takva opcija“ ne spominje ni u Odluci Vlade FBiH o proglašenju nesreće uzrokovane pojavom korona virusa (COVID 19) na području FBiH broj 408/20 od 16. marta 2020. godine. Osim toga, apelantica ističe da niti jedan drugi zakon u BiH ne propisuje donošenje ovakve mjere.

Apelantica dalje ističe da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u članu 5. garantuje pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, dok se u članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje sloboda kretanja svim licima koja se zakonito nalaze na teritoriji države članice Vijeća Evrope, uz ograničenja koja su u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. Apelantica posebno ističe da BiH nije dostavila nikakvo Predmet broj: AP-1217/20 5 Odluka o dopustivosti i meritumu obavještenje Generalnom sekretaru Vijeća Evrope „o namjeri da ograniči određena prava garantovana EKLJP, čime je povrijedila svoje obaveze iz člana 15. EKLJP. Osim toga, apelantica se pozvala i na izjavu predsjednika Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope u kojoj su pozvane države članice da, prilikom usvajanja hitnih mjera kako bi se „suočili sa krizom uzrokovanom Covidom 19“, vode računa o principu proporcionalnosti, kao i o tome da usvojene mjere moraju biti striktno neophodne.

Dalje, apelantica je navela da prije donošenja osporenih Naredbi nisu razmotrene bilo kakve blaže mjere od sprečavanja apelantice da napušta svoj stan. U vezi s tim, apelantica navodi da je donosilac Naredbe trebao razmotriti druge mjere kojima bi se potencijalno mogao postići isti cilj, kao i mjere kojima bi zaštitio druge ranjive kategorije. Umjesto toga, kako navodi, donosilac Naredbe je apelantici „ugrozio život (u smislu člana 2.) i nametnuo nerazumna ograničenja“, zbog kojih apelantica ne može otići „u banku, apoteku kod ljekara ili u nabavku“ niti, kako navodi, „prošetati psa“.

Apelantica smatra da joj je na ovaj način njena „sloboda … ograničena na ono što se kolokvijalno u krivičnom pravu naziva ‘kućnim pritvorom’ i to pod prijetnjom sankcije koja nije propisana zakonom na snazi“, što apelantica smatra „logičnim“ jer ni „sama naredba nema uporište u zakonu“. U vezi s tim navodi da nema bilo kakve mogućnosti da takvu odluku, kojom je stavljena u „kućni pritvor“, ispita pred bilo kojim sudom ili drugim organom, odnosno da nema na raspolaganju bilo kakav pravni lijek kojim bi tražila zaštitu, osim apelacije Ustavnom sudu. Dalje ističe da se ograničavanje kretanja na nečiji dom, gdje su uslovi „mnogo bolji nego u zatvoru, može smatrati oduzimanjem slobode“. Dodatni faktor da mjera koja je navedena u naredbi predstavlja oduzimanje slobode je, kako apelantica navodi „i činjenica zaprijećenih kazni (pa i potencijalno ‘pritvaranja’, kako su ‘prijetili’ određeni predstavnici vlasti), što dodatno upućuje na kazneni karakter ovog postupka.“ Apelantica također ističe da su Naredbe potpuno proizvoljne zato što nije jasno na osnovu kojih kriterija je zabranjeno kretanje baš osobama iznad 65 godina života, što prema Zakonu o radu jeste „granica za ostvarivanje prava na starosnu penziju“, iako navodi da postoje izuzeci od tog pravila (sudije, tužioci, advokati, univerzitetski profesori). Također, apelantica smatra da ovakva Naredba nije ni u interesu javnog zdravlja, budući da je apelantici „zabranjeno kretanje na diskriminatornoj osnovi, bez obzira na zdravstveno stanje, a istom je dozvoljeno kretanje osobama mlađim od 65 godine koje su ostvarile pravo na invalidsku penziju usljed npr. respiratornih bolesti, a što ih svrstava u visoko ugroženu kategoriji kada je u pitanju Covid 19“. Predmet broj: AP-1217/20 6 Odluka o dopustivosti i meritumu.

Na osnovu svega navedenog, apelantica je predložila da Ustavni sud ukine osporene Naredbe i utvrdi kršenje apelantičinih prava iz člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. 13. U odnosu na zatraženu privremenu mjeru, apelantica je navela da se radi o ozbiljnom kršenju ljudskih prava koje „ne može biti ispravljeno u kasnijem postupku“, te da je donošenje privremene mjere, kojom bi se spriječilo daljnje provođenje naredbe do konačne odluke Ustavnog suda „u interesu kako apelantice kao stranke, tako i države BiH“.

U odnosu na zatraženu privremenu mjeru, apelantica je navela da se radi o ozbiljnom kršenju ljudskih prava koje „ne može biti ispravljeno u kasnijem postupku“, te da je donošenje privremene mjere, kojom bi se spriječilo daljnje provođenje naredbe do konačne odluke Ustavnog suda „u interesu kako apelantice kao stranke, tako i države BiH“.

Apelacija za mlađe od 18 godina

Apelant je apelaciju podnio kao roditelj djeteta mlađeg od 18 godina bez navođenja godišta i imena djeteta. U apelaciji je, između ostalog, naveo kako mu je, zbog zabrane kretanja osobama mlađim od 18 godina, onemogućeno „pružanje brige i zaštite oko djeteta“, te da je njemu i njegovom djetetu „otežan svakodnevni život“.

Dalje je naveo da „okolnost da u Federaciji Bosne i Hercegovine nije proglašeno vanredno stanje, utiče da diskriminatorsko postupanje prema navedenim dobnim skupinama stanovništva nije bilo neophodno i nužno zbog nastale situacije“.

Smatra da „organi vlasti nisu ni jednim postupanjem predstavili razloge na kojima se temelji donošenje predmetnog pravnog akta“. Tvrdi da „Svjetska zdravstvena organizacija nije izdala do sada niti jednu preporuku kojom bi navela da mlađi od 18 godina predstavljaju opasne prenosioce virusa. Praksa evropskih zemalja, ne ukazuje ni na bilo koji način da su djeca doprinijela širenju virusa“.

Također, apelant je naveo kako se „donošenjem navedene Naredbe, direktno utiče na psihofizičko zdravlje djece i starijih osoba“, te da „nije u mogućnosti kao roditelj da svome djetetu obezbijedi život u skladu sa najboljim interesima djeteta“.

Apelant je naveo kako smatra da su prekršeni „pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pravo na nediskriminatorsko ponašanje, pravo na privatni i porodični život, pravo na dostojanstvo, pravo na slobodu ličnosti, pravo na djelotvoran i efikasan pravni lijek“. U vezi sa kršenjem navedenih prava, apelant je naveo Ustav Bosne i Hercegovine, Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.

Integralnu odluku pročitajte na ovom linku. (Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje