Prijedorčanka Džemila Huzeirović poeziju je počela pisati u Njemačkoj, u izgnanstvu u šestoj deceniji svog života, jer je shvatila da će bol i tugu koju je ona nosila u sebi kao posljedicu rata, najlakše iskazati kroz stih, ali i lijepe događaje u svom životu. 

Vrativši se u svoj rodni grad 2002. godine, koji joj je bio poput stranca, nastavila je pisati poeziju. Pisanje nije napustila ni kad je doživjela novi udarac, iznenadnu smrt svog supruga, koji joj je bio najveći oslonac u životu.

Prema njenoj procjeni do sada je napisala preko 200 pjesama različitog žanra među kojima je najveći broj rodoljubivih, zatim ljubavnih, te pjesama u kojima je opisivala svoje stanje duha u nekim trenucima, a određen ih je broj posvetila i svojoj djeci, kćerki, sinu, unuku i trima unukama, piše Anadolija.

Urođen umjetnički gen

Prije nekoliko godina iz štampe je izišla njena zbirka pjesama pod nazivom “San o sreći“.

Književnik Robert Roklicer govoreći o njenom poetskom stvaralaštvu, rekao je, između ostalog, da ona jednostavo daje sebe i sve od sebe kako bi te nabujale eruptivne pjesničke emovije izlepršale na plavetnilo bosanskog pjesničkog neba.

Dodao je da negdje više, a negdje manje uspješno filigranski veze pjesnički vez jedne ratom uvriješene žene koja ipak ima snage za praštaje, ali ne zaboravlja ni sretne periode svog života.

“Kada smo 1993. godine morali napustiti našu kuću, našu ulicu, naš grad, za mene je to bila velika tragedija i jedan od najtužnijih dana u životu, jer su naši preci tu živeli više vijekova. Ostavili smo što je bilo naše, a došli negdje gdje ništa nije naše. Otišli smo u Njemačku, u grad Tegenezi, koji se nalazi na obali istoimenog njemačkog najvećeg jezera. U njemu sam upoznala najljubaznije ljude u životu i to s pravom mogu reći, jer sam do sada posjetila 47 zemalja, ali ni to nije moglo ublažiti moju tugu. Šetajući obalom jezera odlučila sam da pišem poeziju i shvatila da mi to daje snagu i da kroz nju postajem smirenija i mentalno sve snažnija“, navela je Huzeirović.

Kazala je da je prije rata imala sadržajan život i da nije bilo vremena ni prostora da se posveti pisanju poezije.

“Radije sam čitala tuđu poeziju i odlazila na večeri poezije i slušala kako pjesnici govore svoje stihove, sa suprugom sam bila redovni posjetilac banjalučkog i prijedorskog pozorišta, a sada samo pratim rad našeg pozorišta. Bila sam 35 godina član hora nekadašnjeg KUD-a “Dr. Mladen Stojanović“, član planinarskog društva i zajedno sa ostalim članovima sam se popela na planine u sedam-osam država. Naravno, pored svega nabrojanog, moje prioritetne obaveze su bile prema mojoj četvoročlanoj porodici i mojim radnim zadacima u zdravstvenim ustanovama u kojima sam radila“, kazala je Džemila.

Napomeula je da su pripremljene dvije zbirke njenih pjesama i da sa nestrpljenjem očekuje njihovo štampanje.

“Moja porodica i sa majčine i sa očeve strane ima urođen umjetnički gen, jer decenijama unazad u njima je bilo i ima umjetnika poput književnika, slikara glumaca, muzičara i po svemu sudeći neki djelić njega nije mimoišao ni mene”, kaže uz osmjeh Džemila.

– Nekada se u danu rađalo na desetine beba, sada je to fikcija-

Ona je po zanimanju medicinska sestra i tokom radnog vijeka dugog 37 godina svojim radom i drugim aktivnostima dala je veliki doprinos razvoju zdravstva i zdravstvene kulture na prijedorskom području.

Kraj svog radnog vijeka dočekala je u nekadašjoj Opštoj bolnici Prijedor u “bebi boksu”.

Prisjeća se sa sjetom tadašnjih vremena kada se godišnje rađalo tri hiljade i pet stotina beba, kad je u “bebi boksu” bilo do 60 beba i kad se samo u jednoj noći rađalo po njih šesnaestoro, što je za sadašnje vrijeme fikcija.

Dodala je da je pored posvećenosti poeziji, aktivna u nevladinim organizacijama i to onim koje se bave humanitarnim radom i zaštitom životne sredine.