Govorili su mi da će me u Sierra Leoneu oteti, ali ja sam odlučio riskirati i otići po Mary, kaže Milan.

Više od osam mjeseci, deset hiljada eura, četiri negativna testa na koronu… bilo je potrebno kako bi Milan Pavlović iz Studenaca (Ljubuški) u rodnu kuću doveo svoju suprugu – Afrikanku Mary Donor Pavlović iz Sierra Leonea, piše Večernji list BiH.

Ova fascinantna priča o ljubavi koja ne poznaje granice, upornosti, strpljenju i administrativnim barijerama, za koje nisu mogli ni sanjati da postoje, svoj sretan epilog dobila je dan uoči Božića, godinu dana nakon što je i počela. A u njezin rasplet bilo je uključeno pola sela, brojni prijatelji iz Švedske, Hrvatske, BiH, ambasade RH i BiH, Ministarstvo vanjskih poslova… Od Googlea do braka “Sve je ovo ‘zakuhao’ naš pop”, zeza se Milan kojeg smo posjetili u rodnoj kući u kojoj trenutačno boravi sa suprugom.

Vezano | Filipinka se zbog ljubavi doselila u BiH: Skrasila se u Miričini kod Gračanice 

Naime, kako se ne boji visine, Milan je svake godine zadužen za postavljanje najviših ukrasa na drvce u crkvi Presvetog Srca Isusova u Studencima. Tako je bilo i pretprošle godine. Došao je na odmor kući iz Švedske, gdje radi već nekoliko godina, a župnik don Ivan Štironja ga je pozvao da pomogne oko drvca i jaslica.

“Kad sam odlazio, on me blagoslovio i u blagoslovu zaželio da mi se ispune sve želje. Nekoliko dana nakon toga na društvenim mrežama sasvim slučajno sam upoznao Mary”, smije se Milan, čije je selo poznato po velikom broju neženja.

“Jednu večer došao sam s posla i gledao nešto po Facebooku, kad sam na jednoj stranici naletio na Mary koja je napisala kako traži samca. Onako iz šale sam se javio, i ne sluteći da bi to mogla biti ozbiljna priča. Nije prošlo nekoliko minuta, ona mi je odgovorila. Tek tada nisam znao što dalje. Naime, ona priča engleski, a ja se znam tek pomalo sporazumjeti”, prepričava nam početke ove neobične priče Milan. Pomoć je potražio na Google prevoditelju.

“Ma to je bilo skroz smiješno. Napišem nešto, Google prevoditelj prevede nešto totalno drukčije. Pa me ona zove i pita na što sam mislio”, nastavlja Milan. Danas im je komunikacija nešto bolja. On se bolje služi engleskim, ona barata s nešto riječi bosanskog. A Google prevoditelj uskače kad je to nužno. Nakon nekoliko mjeseci online komunikacije Milan i Mary zaključili su da bi se htjeli vidjeti i tu počinje maratonska borba za susret uživo. Prva opcija bila je da Mary dođe posjetiti njega u Švedsku, no zbog administrativnih barijera i lockdowna koji je bio u Evropi u proljeće, to nije bilo izvedivo. Onda se Milan odlučio na “borbu s vjetrenjačama”, koja ga je koštala hiljade eura, propale su avionske karte, stotine minuta telefonskih razgovora, živaca…

“Tri puta kupio sam kartu, ali su odgodili letove. Krenuo sam preko Bruxellesa pa da kupim turističku vizu kad stignem u Afriku, no u zračnoj luci nisu mi dali dalje jer su rekli da to nisu valjani dokumenti, pa sam se vratio u Švedsku. Njezin stric koji radi u migracijskom centru u Africi poslao mi je pozivno pismo i opet sam krenuo na put preko Bruxellesa, ali opet su me vratili jer su zbog korone ograničena putovanja, a ja, po njihovu, nisam imao valjan razlog za putovanje. I opet sam se vratio u Švedsku. Onda mi je jedan prijatelj koji radi u zračnoj luci, a kojeg sam upoznao upravo kupujući karte, čekajući letove i pokušavajući naći liniju prema Africi, rekao da bih možda mogao pokušati preko Sarajeva i Turske. Tako je i bilo. Maryjin stric poslao je vizu i pozivno pismo, iz Sarajeva sam otišao u Tursku i tamo opet boravio u zračnoj luci u iščekivanju hoće li me pustiti dalje ili neće. Pustili su me dalje i otišao sam po svoju ženu”, priča Milan kojeg su već pomalo počeli zezati hoće li je dovesti, je li siguran da nije u pitanju prijevara. Naime, svaki put kad je pokušao odletjeti u Sierra Leone, morao je uzeti odmor na poslu.

“Kad bih bio na aerodromu i čekao let, koji bi u konačnici bio otkazan, šef bi zvao gdje sam, hoću li uspjeti. Ovamo su prijatelji i rodbina bili u iščekivanju. Svi su držali palčeve… Onda, kad bi mi javili da je otkazano ili da ne mogu jer od 100 potrebnih papira nemam taj neki 101., zavladalo bi razočarenje”, kaže Milan koji bi o svojim pokušajima odlaska u Afriku mogao napisati tri knjige. Ni sam ne zna kako se uspio snaći u svim tim zračnim lukama. Ali uspio je. Let iz Sarajeva krenuo je za Tursku, a potom iz Turske za Afriku. Kad se avion otisnuo s tla Turske, kroz glavu mu se motalo svašta. Bio je radostan što će konačno uživo upoznati djevojku s kojom se dopisuje mjesecima, a u isto vrijeme bila je prisutna nelagoda od nepoznatog.

“Nisam se bojao, ali tu je bila ona doza sumnje: što ako je sve prvara, ako je cilj izvući novac. Pa je tu bilo i onih koji su mi govorili kamo idem. Da će me tamo oteti, prodati mi bubreg, izbosti me kolcem… Laknulo mi je kad sam pri izlasku iz aviona ugledao čovjeka koji je držao papirić s mojim imenom, a kojem je Mary platila da dođe po mene. A pravo olakšanje osjetio sam kad sam ugledao nju i upoznao njezinu porodicu”, prepričava Milan. Meryn otac je automehaničar, što je njoj, sestrama i bratu osiguralo pristojan život u zemlji “krvavih dijamanata”, ali većina njih živi jako loše. Milan naglašava kako je to neobična zemlja, srednji sloj gotovo da ne postoji. Na ulicama su ljudi obučeni u vojne odore s puškama na rukama. Oni čuvaju građane, turiste. Kao neka vrsta policije, ali nemaju pištolje nego puške.

Ostatak neobične ljubavne priče pročitajte OVDJE.