Kako je istakla Mira Cvijanović, logoped Doma zdravlja u Doboju, posljednje dvije godine su alarmantne kada je riječ o broju djece koja su direktno preporučena na logopedski tretman, pišu Nezavisne.

“Ove godine je procentualno 65,3 odsto predškolaca preporučeno za ovaj tretman. Tu su i djeca koja još od ranije imaju poteškoće u razvoju, ali taj postotak je mizeran u odnosu na broj djece koja imaju problem u izgovoru glasova i nekih jezičkih komponenata govora”, rekla je Cvijanović.

Pojašnjava da oni ne ispituju grafomotoriku, već se najviše baziraju na logomotoriku i izgovor glasova.

“Ranije je bio slučaj da djeca ne znaju jedan ili dva glasa, ali sada mislim da nema djeteta koje ne odstupa u sedam do osam glasova maternjeg jezika, a uzevši u obzir da djeca sa pet i po godina treba da su dostigla kompletan govorno-jezički razvoj, to je nešto što uveliko odstupa. No, kada uključite takvo dijete u tretman, očekujući da u septembru krene u školu, mi ga do tada ne možemo završiti. Polaskom u školu oni automatski počinju da uče slova, čitaju i pišu. Mi pišemo onako kao što govorimo, a ako dijete umjesto ‘šuma’ izgovara ‘tuma’, naravno da će isto tako napisati”, naglasila je Cvijanović.

Glasovi koje djeca najčešće ne mogu izgovoriti, kako kaže, jesu š, ž, č, dž, l, lj i r, ali se dešava da nemaju ni glasove k i g, a koji se uče u uzrastu od dvije do tri godine.

“Roditelji to propuste i ostave da se razvije samo. Najveći uzrok tome je dugotrajna upotreba cucle, koja narušava kvalitet govora, zatim predugo konzumiranje pasirane hrane, jer su djeca sve izbirljivija u odabiru namirnica, pa, recimo, neće da žvaću meso”, kazala je, dodajući da je jedan od uzroka i nedovoljna interakcija sa vršnjacima.

No, ono što posebno ističe je da je njihova pažnja kratkotrajna, a primijetila je da djeca ne mogu mirno sjediti na stolici dok se uzima anamneza od roditelja.

“Djeca su u interakciji sa ekranima, gdje je jednosmjerna komunikacija, nemaju potrebu da razgovaraju, a roditelji ih uglavnom razumiju i ispunjavaju te osnovne potrebe za hranom, emocijama, sigurnošću i nema potrebe da se dijete trudi ili bori za nešto. Jedino djeca koja su uključena u vrtić imaju bolju komunikaciju i bogatiji fond riječi”, dodaje ona.

Mira Cvijanović kaže i da je zaposlenih logopeda zaista malo, te ističe da su oni više izloženi sindromu sagorijevanja.

“Želiš da pomogneš što većem broju djece, ali ne možeš da odgovoriš potrebama u smislu intenzivnog logopedskog tretmana koji zahtijevaju djeca sa poteškoćama u razvoju. S druge strane, kod govorno-jezičke patologije postoji jasan protokol kada dijete uđe u tretman, odnosno za koliko logopedskih seansi će se taj tretman završiti, no kod djece sa poteškoćama u razvoju to ne postoji”, zaključila je Cvijanović.