Cvijeće koje su muževi, momci, kolege, braća i ostali poklonili ženama za praznik nije bilo loše, kao ni sindikalne proslave organizirane tim povodom. Drugo je, međutim, pitanje može li upravo minulo slavlje izbrisati probleme s kojima se svakodnevno suočava prosječna Jugoslavenka…

Jedna je dobila napola osušene karanfile, druga raskošne ruže, treća shopping u Londonu, četvrta komplet toalet-sapuna, peta najnoviju ogrlicu zlatarne Celje, šesta saksiju s ciklamom (koja je umjesto odgovarajućeg pošpricana mirisom đurđevka, jer je cvjećar bio u žurbi), sedma nepotreban servis za kompot ili vazicu šarenog stakla …

Muževi i ostali muški ukućani stigli su domu svome, svojoj radnici-ženi-domaćici-majci sa zadahom votke popijene na proslavi u firmi i milozvučnim pitanjem:

“Mljac, mljac, šta nam je naša slavljenica spremila za svečani ručak?”

Cvjećari, ugostitelji, turističke agencije i trgovci zadovoljno trljaju ruke, posuđe s kućnih proslava oprano je, jači spol uglavnom je došao “k sebi” poslije niza rundi nazdravljanja i sve je, opet, po starom.

Osmi mart, Međunarodni praznik žena, upravo je prošao i do sljedećeg možemo odahnuti: žensko pitanje skinuto je, i za ovu godinu, s dnevnog reda!

Druga strana medalje

Kad se praznik završi, slavljenica postaje opet ono što u stvari i jest: najčešće, to je obavezama pretrpana zaposlena žena i majka kojoj se vrlo rijetko, ili nikako, pomaže podnijeti teret takozvane ravnopravnosti.

S jedne strane, od nje se traži da bude društveno-politički angažirana, da aktivno prati zbivanja kod nas i u svijetu, da bude predana poslu kojim se bavi, da je moderna, dotjerana, ljupka i uopće pomalo zanosna dok, s one druge, malo tamnije strane, tu našu lijepo zamišljenu ženu čekaju, odmah iza kućnih vrata, neki teško izbrisivi ostaci minulih stoljeća.

Kod kuće ona je; htjeli mi to priznati ili ne, zadužena “samo” za: rađanje i podizanje djece, kuhanje, pranje, šivanje, čišćenje, ispravljanje domaćih zadataka, osiguravanje mira dok pater familijas spava (on se, naime, mnogo umorio na poslu?!), plaćanje računa, nabavke, goste … a nekoliko godina kasnije sve će se ponoviti samo još i s unucima.

Pa sad, vi birajte: jedno ili drugo, zajedno gotovo da je nemoguće. Kako to lijepo reče Duško Radović: Imate li ženu ili prijateljicu?

Parole su, kao i obično, jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Tako i jednakost žene i muškarca, ma koliko zapisivana i proklamirana bila, u suštini je stvar koja pobjeđuje na papiru, nikako ne dovoljno i u stvarnosti.

Kad mladić i djevojka s podjednakim ocjenama završe škole, budite uvjereni će se lakše zaposliti predstavnik “jačeg” spola. Jer, suprotno svim zakonima, još ima mnogo komisija za osnivanje radnih odnosa koje buduću službenicu procjenjuju kroz podatke ima li djece i misli li da će ih imati.

Kolektivi s eliminiranjem ovakvih “slučajeva” unaprijed se osiguravaju od porodiljnih bolovanja ili nervozne radnice kojoj je tijelo na radnom mjestu, a misli kod mališana koji upravo prebolijeva bronhitis čuvan od strane dobro raspoložene susjede.

Ženski i ostali poslovi

Treba li se opet reći: nema dovoljno jaslica i vrtića (a i ona koja postoje ne rade za drugu, a kamoli za treću smjenu), nema servisa za pomoć domaćinstvima, restorani društvene prehrane (osim časnih izuzetaka) nisu položili ispit, polugotova hrana koju su tako bučno reklamirale naše tvornice uglavnom se gomila po magazinima iz razloga koje nije neophodno navoditi.

Žena koja nema tu rijetku sreću da živi s majkom ili svekrvom (o samohranim majkama da i ne govorimo) molit će boga i đavola da za dijete dobije mjesto u vrtiću, a kad joj to ne pođe za rukom, postupit će onako kako može – zaključat će dijete, vezati mu konopac oko nožica da ne ode previše daleko od kreveta i “orna” i “raspoložena” požurit će na posao. Od takvih slučajeva novinari poslije prave dobre, rastužujuće reportaže.

No, čak i kad ima tu sreću da joj je dijete, dok radi, smješteno u prikladnu ustanovu, zaposlena Jugoslovenka riješila je samo dio svojih obaveza.

Da njen radni dan ne traje osam, već mnogo više sati, pobrinule su se naše dobre stare tradicije po kojima je ženi (čak i kad samostalno privređuje) šporet i krpa za prašinu prava svetinja, što podrazumijeva da suprugu ne pada ni na kraj pameti da uzme usisivač u ruke, o pranju suđa da i ne govorimo.

Ženski poslovi – muški poslovi, omiljena je podjela rada pod našim podnebljem. Po njoj, za ženu je posao nastavnika, tajnice, službenice u banci, sve što je vezano za tekstilnu industriju i da ne nabrajamo više.

A radno mjesto direktora? To ide malo teže: za žene koje stoje na čelu radne organizacije čuje se tu i tamo, obično iz istog povoda koji je poslužio i ovom tekstu. Kao, dogodilo se čudo – žena pa još direktor! Slično je i s kolegicama kojima se povjeravaju sve malo odgovornije funkcije.

Uopće, svi poslovi gdje ima nešto da se “upravlja” (pa makar to bio samo volan od automobila) po uvaženoj većini nisu za ženu. Čak i kad ima sve potrebne kvalifikacije i sposobnosti da obavlja odgovorne poslove, naći će se već neko da upozori: ali žensko je, ima kuću i djecu!

I, stvarno: jesmo li učinili dovoljno da “ravnopravnoj” ženi ta vječna “kuća i djeca” ne stoje kao nepremostiva prepreka pred profesionalnim i društvenim uspjehom? Je li iz svijesti većine dovoljno izbrisana predstava o idealnoj ženici koja doduše radi, ali zato sve ostalo vrijeme koristi za ututkavanje domaćeg ognjišta.

Tu sličicu, nerijetko, podgrijava i dio specijalizirane “ženske” štampe savjetima o strpljivosti (kako zadržati muža), goblenima (slobodni sati), savršenosti (ona podjednako dobro kuha, šije i pravi ikebanu)…

Umjesto zaključka

O trnju koje nam zaklanja pogled na osmomartovsko cvijeće koje smo poklonili kolegicama, gospođama i gospođicama (mi smo, naime, uvjereni da sve tri kategorije uspješno egzistiraju) moglo bi se još pisati. Umjesto toga, možda nije naodmet da razmislimo kakvo bi, promjene radi, ovo slavlje moglo biti.

Na primjer: umjesto što pojedina preduzeća (ona najčešće, koja imaju eksport i import u nazivu) šalju svoje ionako dobrostojeće službenice u shopping po Londonu, Rimu, Solunu i Veneciji – zar ne bi bilo bolje da se ta sredstva odvoje za izgradnju nekog novog vrtića?

Umjesto preskupih buketa kojekakvog cvijeća pomoću kojeg spretni navrat-nanos nastali cvjećari zarađuju milione (a žene bi, sigurni smo, bile zadovoljne i ljubičicama) – zar ne bi bilo bolje izgraditi servis gdje bi se za mali novac moglo ispeglati kućno rublje?

Uostalom, ideja ima mnogo – pitajte žene. Svaku od njih, uvjereni smo, rado bi prihvatila većina zaposlenih Jugoslovenki. Konačno, znala bi da se tog dana i za nju učinilo nešto korisno. I dugoročno.

Ovako kako danas stvari stoje, s jednodnevnom euforijom od koje najveću korist imaju gore spomenuta preduzeća uslužnih djelatnosti, proslava Osmog marta na opasnoj je granici najobičnije lakrdije: poklonimo ženama jedan “izuzetan dan” (kao što se obilježava Svjetski dan štednje), a zatim mirne duše krenimo dalje.

One će se (žene) već nekako snaći.

Napisala: Nevenka Opačić (RTV revija, 1978.)