Zahvaljujući inicijativi učenika III-f odjeljenja Frizerske škole iz Lukavca i njihove profesorice Mevlide Fajić humanitarna akcija koju su pokrenuli za djeda Muharema Šerifovića iz naselja Koksare kod Lukavca uspješno je realizirana.

Djedu Muharemu će narednih dana biti koliko toliko olakšana svakodnevnica, dobio je novi krevet i madrac za spavanje, pakete sa prehrambenim proizvodima kao i novu peć na drva.

Već duže vremena djedu Muharemu je isključena struja, a ako se i prikupi dovoljno novca da se otpalti dug upitno je koliko su u njegovoj trošnoj kući instalacije ispravne.

 Djed Muharem mnogima je natjerao suze na oči kada je kazao da danima jede suh hljeb koji umače u slanu vodu.

Emotivnu priču o tome kako je tekla akcija pomoći za djeda Muharema učenici su objavili na društvenoj mreži Facebook i pozvali sve dobre i humane ljude da pomognu u skladu sa svojim mogućnostima.

Mi smo danas toliko sretni!!! Da se sreća može pretvorili u muziku, kakav bi to koncert bio. Ponovo smo sa svojom profesoricom bili kod djeda. Znate već kojeg. Na zahtjev naših donatora, djedu Muharemu je bilo neophodno uljepšati život baš sada. Ne čekati tu obećanu kućicu. Koliko je njemu svaki dan dug u onim uslovima??? Morali smo ispuniti očekivanja ovih dobrih ljudi, a na naše zadovoljstvo, slijediti njihove upute. Oni su pokazali puno povjerenje u nas. Bez njih mi ne bismo mogli uraditi ništa. Hvala vam!!!

Osim donacija koje smo dobili lično na ruke od ovih ljudi, na naš račun nije stigla niti jedna druga uplata, tako da je račun ugašen.

Djedu smo kupili i opremili sobu u kojoj boravi. Onoliko koliko smo mogli, imali. Ali kako da mu smjestimo stvari, kad nemamo gdje. Otišli smo rano, premjerili prostor, pa se vratili da kupimo. A onda ponovo tamo sa punim rukama pribora za čišćenje, metlom, kantom, krpama, vrećama za smeće ali i velikom voljom.

Dalje možete i sami zamisliti naš dan: problemi sa zidom, prašinom, gušenjem, smećem i prljavštinom. Ništa nas nije moglo pomesti, zaustaviti, ni to što nam je profesorica govorila da ne idemo u prašinu, ona će…

To je jedini put do sada da je nismo slušali. Išli smo. Zabrinuli smo se kako teške stvari da unesemo. Tu su komšije pritekle u pomoć. Svaka im čast. Nećemo ih nabrajati jer im ne znamo svima imena, samo ćemo im se zahvaliti.

Svi smo uložili maksimalan trud, na kraju bili toliko prljavi, ali sretni. Oprali smo malo ruke, unijeli djedu nove stvari, a onda sa djedom popili kafu,djedo nam se pohvalio kako je sada gospodin, malo smo se smijali. Kako je ta kafa bila dobra.

Čak smo mu i grah skuhali da jede, jer je poželio. Pred sami mrak smo se razišli. Znamo mi da djedi to neće dugo biti tako čisto. Ali neka, nek se odmori, naspava na novom ležaju, pa dalje kako bude.

Nećemo mi njega još zaboraviti. Ostalo nam je malo para, pa smo se dogovorili da, ako imadnemo dovoljno, platimo dug za struju. Obećali su da će mu je vratiti ako se dug izmiri. Bar sijalica da gori. Do tada će djedi gorjeti naš fenjer na baterije.

Ponovo veliko hvala našim donatorima: divnoj porodici iz Tuzle, Mersidi Kljuvić, Samiri Imamović i njenim prijateljima. Nadamo se da ste svjesni koliko ste učinili.