Vijeće Međunarodnog razidualnog Mehanizma za krivične sudove (MMKS) u Hagu danas će Radovanu Karadžiću izreći pravosnažnu presudu za zločine počinjene na području BiH u periodu 1992-1995. godine. Prvostepenom presudom iz marta 2016. Karadžić je osuđen na 40 godina zatvora.

Prvostepeno vijeće proglasilo ga je krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

U aprilu prošle godine u Hagu je održan Žalbeni pretres u kojem je Tužilaštvo za bivšeg predsjednika Republike Srpske zatražilo doživotni zatvor i izricanje presude za genocid u još sedam bh. opština (Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku), što je prvostepenom presudom odbijeno, dok je Odbrana tražila oslobađanje po svim tačkama optužnice.

Prva optužnica protiv Radovana Karadžića podnesena je 24. jula 1995. godine, dok je operativna stupila na snagu 19. oktobra 2009. godine.

Karadžić je uhapšen 21. jula 2008. godine u Beogradu, nakon 12 godina skrivanja. Vlasti Srbije prebacile su ga u Hag devet dana kasnije.

Sudski postupak trajao je 499 radnih dana. Za to vrijeme saslušano je 589 svjedoka i u spis je uložen 11.481 dokaz.

Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom sudilo se po 11 tačaka optužnice: dvije tačke za genocid, pet tačaka za zločine protiv čovječnosti, (odnosno progon, ubistvo, istrebljenje, deportaciju i prisilno premještanje) i četiri tačke za kršenje zakona i običaja ratovanja (odnosno ubistvo, djela nasilja s primarnim ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca).

Karadžić je pravosnažno osuđen zbog učešća u četiri udružena zločinačka poduhvata (UZP-a):

– Sveobuhvatni UZP – Od najkasnije oktobra 1991. do 30. novembra 1995. optuženi je učestvovao u UZP-u čiji je cilj bilo trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem činjenja krivičnih djela za koja se u njemu tereti.

– UZP vezan za Sarajevo – Između aprila 1992. i novembra 1995. optuženi je učestvovao u UZP-u da se pokrene i provede kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je primarni cilj bilo širenje terora među civilnim stanovništvom.

– UZP vezan za taoce – Između otprilike 26. maja i 19. juna 1995. optuženi je učestvovao u UZP-u da se osoblje Ujedinjenih naroda uzme za taoce kako bi se Sjevernoatlantski savez prisilio da se uzdrži od zračnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba.

– UZP vezan za Srebrenicu – Počevši od dana koji su neposredno prethodili 11. julu 1995. pa sve do 1. novembra 1995. optuženi je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu da se bosanski Muslimani u Srebrenici eliminišu ubijanjem srebreničkih muškaraca i dječaka, kao i prisilnim odvođenjem žena, djece i jednog broja starijih muškaraca.

Žalbeni pretres: Tužilaštvo zatražilo osudu za genocid u još sedam opština
Tužioci Mehanizma, u žalbi na prvostepenu presudu zatražili su da Karadžiću bude izrečena pravosnažna kazna doživotnog zatvora zbog genocida i ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Glavni tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz) u najavi žalbe ocijenio je da je Prvostepeno vijeće “pogriješilo u primjeni zakona i utvrđivanju činjenica… kada je izreklo kaznu blažu od doživotne, imajući u vidu nalaze o Karadžićevoj krivičnoj odgovornosti”. Sudije su, kazao je, propustile obrazložiti tu odluku, tim prije što su “nepropisno odmjerile otežavajuće i olakšavajuće okolnosti”, prenio je BIRN.

Tužilaštvo je zahtijevalo da Karadžić bude proglašen krivim za genocid u još sedam opština u Bosni i Hercegovini, osim Srebrenice, što je prvostepenom presudom bilo odbačeno, jer, kako je navedeno, tužioci nisu dokazali da je imao “genocidnu namjeru” da tamošnje Muslimane i Hrvate uništi kao etničku grupu.

Govoreći o mjestima zatočenja Bošnjaka i Hrvata za koje je Prvostepeno vijeće ocijenilo da dokazi nisu dovoljni da pokažu da su “stvarani s ciljem fizičkog uništenja Hrvata i Bošnjaka”, Tužilaštvo je navelo da je Vijeće ignorisalo niz dokaza koji su ukazivali na to da su u logorima širom Republike Srpske činjena masovna ubistva, kao i da su teška zlostavljanja bila svakodnevnica.

Upravo su uslovi zatočenja bili dokaz genocidne namjere, smatraju u oni, navodeći primjere logora Keraterm i Omarska kod Prijedora, zatvora u Foči, logora Sušica u Vlasenici i škola u Karakaju i Bratuncu.

Poseban dio žalbe odnosi se na činjenicu da Prvostepeno vijeće nije razmatralo pitanje da li je 1992. godine počinjen genocid u Prijedoru, gdje, kako se navodi u žalbi, “obim zločina ukazuje na jasnu namjeru uništenja grupe.

Karadžić: “Prava narušena po 26 osnova”

Žalbu na prvostepenu presudu kojom je osuđen na 40 godina zatvora podnio je i Radovan Karadžić, u podnesku na ukupno 238 stranica. Karadžić je naveo 48 „suštinskih i proceduralnih grešaka Sudskog vijeća“.

On smatra, kako se navodi u podnesku, kako je „pogrešan proces doveo do nefer ishoda“.

U dijelu žalbe koji se odnosi na genocid u Srebrenici, Karadžić je naveo kako „nikada ozbiljnija osuda nije stajala na labavijim nogama“. Prema njegovim riječima, zaključak Sudskog vijeća da je učestvovao u ubistvima zarobljenika u Srebrenici na osnovu nejasnog presretnutog razgovora je „nesiguran, neosnovan i netačan“.

On je uložio žalbu i na dio presude kojim je proglašen krivim za terorisanje građana Sarajeva. Naveo je kako Prvostepeno vijeće nije cijenilo njegove naredbe da se vodi računa o civilima, kao i da je ignorisan izvještaj UN-a o granatiranju pijace Markale, naveo je BIRN.

U dijelu presude kojim je proglašen krivim za zločine na području 20 opština u BiH, Karadžić se žalio da su njegove izjave o „političkoj autonomiji“ pogrešno protumačene kako bi se izvukao zaključak o etničkom čišćenju, te dodao da je teorija udruženog zločinačkog poduhvata pogrešno primijenjena.

Karadžić se žalio i na sam postupak, navodeći 26 osnova zbog kojih su, kako tvrdi, narušena njegova prava. Među njima su kršenje obaveza haških tužilaca da mu dostave sve dokaze, kao i odluka Vijeća da mu ne dozvoli da sam sebi postavlja pitanja, ukoliko bi svjedočio u svoju korist.

Karadžić je naveo i da su njegova prava narušena s obzirom da Vijeće nije naložilo Ratku Mladiću da odgovara na pitanja kada je pozvan kao svjedok, s obzirom da mu se sudilo za iste zločine kao i Karadžiću.

Izuzeće sudije Merona i novo sudsko vijeće

Karadžić je 25. septembra 2018. podnio zahtjev za izuzeće sudije Teodora Merona (Theodor Meron) iz ovog predmeta. Meron, koji je u to vrijeme bio i predsjednik Mehanizma, izuzeo se iz odlučivanja i odluku prepustio sudiji Žan-Klodu Antonetiju (Jean Claude Antonetti), drugom po starješinstvu, koji je prihvatio zahtjev Karadžićeve odbrane.

Sudija Meron se 27. septembra 2018. povukao iz predmeta Karadžić, a na njegovo mjessto imenovan je sudija Ivo Nelson de Kaires Batista Rosa (Ivo Nelson de Caires Batista Rosa). Izricanje presude zbog toga je odgođeno nekoliko mjeseci.

Sudsko Vijeće koje će danas izreći konačnu presudu Radovanu Karadžiću čine još i sudije Van Prose Joensen (Vagn Prüsse Joensen), Vilijam Husein Sekule (William Hussein Sekule), Hoze Rikardo de Prada Solaes (José Ricardo de Prada Solaes) i Grasijela Suzana Gati Santana (Graciela Susana Gatti Santana).

Radovan Karadžić rođen je 1945. godine u selu Petnica blizu Šavnika, u Crnoj Gori. U Sarajevu je završio srednju školu i Medicinski fakultet. Specijalizirao je psihijatriju u klinici na Koševu, gdje je kasnije bio i zaposlen.

Sredinom 1980-tih uhapšen je i pritvoren pod sumnjom da je pronevjerio novac. U pritvoru je proveo godinu dana.

Od juna 1990. godine, Karadžić je bio predsjednik tada novoosnovane Srpske demokratske stranke (SDS), koja je nakon prvih višestranačkih izbora u BiH, održanih u novembru iste godine, ušla u vlast sa druge dvije nacionalne partije – Strankom demokratske akcije (SDA) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) BiH.

Od maja 1992. godine do kraja rata u BiH, Karadžić je obavljao funkciju predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta njenih oružanih snaga. Sa mjesta predsjednika SDS-a i iz javnog života povukao se krajem juna 1996. godine.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) prvu optužnicu protiv njega podigao je 1995. godine, nedugo nakon genocida u Srebrenici.

Potjernica za Karadžićem izdata je godinu kasnije i od tada se nalazio u bjekstvu. Sjednjene Američke Države (SAD) nudile su nagradu od 5 miliona dolara za informacije koje bi vodile do njegovog hapšenja. Uhapšen je tek 2008. godine u Beogradu, gdje je prerušen živio pod pseudonimom Dragan David Dabić i bavio se “duhovnim iscjeljivanjem”.

(BHRT)