Srijeda, 25. Novembra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Dr. Zehra Dizdarević: Moramo se pridržavati oštrih mjera kako bi spriječili širenje koronavirusa u BiH

oronavirus nije nimalo jednostavno zarazno oboljenje, ali nije to ni prva zaraza ni infekcija s kojom smo se suočili, istakla je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) vrhunski stručnjak u oblasti pulmologije prof. dr. Zehra Dizdarević, inače nekadašnja šefica Klinike za plućne bolesti i tuberkulozu “Podhrastovi” i doktorica koja je bila angažirana u vrijeme kada se u Jugoslaviji borilo sa epidemijom Variole (boginja).

Naglašava da su vlasti u Bosni i Hercegovini, odnosno sve institucije na svim razinama dobro reagirale, ali je druga stvar što one nisu dobro opremljene.

‘Strah ne treba da preovladava pa da od straha ne znamo ni šta radimo. U ovoj sitauciji se moraju slušati nadležni, odnosno poštovati i slijediti mjere koje su date’, poručila je dr. Dizdarević.

  • Naglašava da je vrlo važno održavati ličnu higijenu kroz često i temeljito pranje ruku. Iako, kaže dr. Dizdarević, postoji puno dvojbi u javnosti. Smatra da je nošenje zaštitne maske dobro i preporučljivo jer na taj način smanjuje bar 10 do 20 posto mogućnost infekcije. Navodi da je važno njeno pravilno nošenje, odnosno dihtovanje na nosu i ustima kako bi se povećao zaštitni efekat.

    ‘Mi govorimo kako je rizična grupa ova ili ona, da igra ulogu starost. Kada dođe bolest, nema granica. Postoji i mišljenje da će se virus povući s toplijim vremenom. To još ne znamo iako nama ovo vrijeme ide na ruku. Nema previše vlage i hladnog vremena koji donose prehlade. I to je povoljno’, ističe dr. Dizdarević.
    – Važno stvaranje kolektivnog imuniteta

    Od početka je, navodi, razmišljala i stava je da nema mjesta tolikoj panici, ali sada, kako se virus širi, kako je to postalo pandemijskog karaktera, onda, naglašava dr. Dizdarević, svako treba da vodi računa o sebi i da svako bude svoj samokontrolor.

    ‘Ne moramo sve slušati, ali mi iz silnih izvještavanja i silnih preporuka trebamo izdvojiti ono što je za nas važno i što će doprinijeti da nećemo prenijeti bolest na nekoga drugoga. Osnovna pravila su u ovome momentu da ipak postoji neki strah kod ljudi. Taj strah je zbog neizvjesnosti, srah zbog toga što je smrtnost velika. Ima i 50 posto ljudi koji se boje ne samo da će sebe ugroziti nego da će ugroziti svoju porodicu, ukućane, svoju okolinu i zaista su principijeli da se pridržavaju svih onih preporuka koje daje Krizni štab, ministarstva i sve instititucije koje su zadužene za kontrolu ovog koronavirusa’, kaže dr. Dizdarević.

    Dr. Dizdarević navodi kako se na medijskim mrežama pojavila informacija kako nema nikakve efektivnosti protiv koronavirusa dok se ne stvori kolektivini imunitet.

    ‘To je tačno. Kolektivni imunitet se može stvoriti onda kada vidimo da je obolio određen broj stanovništva i onih koji nisu zaraženi. Onda mi možemo donijeti neki zaključak o kolektivnom imunitetu. O tome je govorila i prof. dr. Mirsada Hukić, specijalista mikrobiologije, koja je iznijela stav da postoji razmišljanje o kolektivnom imunitetu. On je sada najbolji izlaz u svemu tome jer nema vakcine, nema antitijela, nema antiviralnih lijekova i na taj način moramo negdje oduška da nađemo, da budemo u sebi zadovoljni da možda postoje mogućnosti da mi nećemo oboliti’, kaže dr. Dizdarević.

    – Kihanjem se izbacuju kapljice na dužinu i do 2,5 metara

    Međutim, ističe da smo mi sada u velikoj opterećenosti. Navodi da je u Kini sve ovo oko koronavirusa započelo. Ali, kaže dr. Dizdarević, Kina je ta koja je to savršeno organizovala da se za pet dana stvori toliko institucija, odnosno bolnica s velikim brojem kapaciteta mjerenim u hiljadama.

  • ‘To je nešto nevjerovatno. Svi imunomodulatori koji potiču su od nekih kineskih ili japanskih gljiva. To se koristi 50-ak godina. U Kelnu je bio jedan projekat koji je to istraživao. Oni su znači prirodno na neki način omogućili sebi da ne dođe do nekih alarmantnih situacija. Ali, ovo je sada izmaklo kontroli u ostatku svijeta. Izmaklo je zato što možda nismo sigurni ko je pravi uzročnik, nismo sigurni ko je pravi izvor. Jesu li to neki miševi, štakori, slijepi miševi, jesu li to životinje ili nije niko od njih. A, onda se prenosi na čovjeka. A, sa čovjeka na čovjeka ide kapljičnim putem. Mi znamo šta je kapljična infekcija. To je infekcija koja se širi vazduhom. Širi se govorom, kihanjem, kašljanjem’, navodi dr. Dizdarević.

    Dr. Dizdarević je, navodi, imala veliki projekat s ekipom Klinike za plućne bolesti i tuberkulozu “Podhrastovi” gdje su ispitivali aktivnost kapljica kašnjaljem i kihanjem, te curenjem iz nosa.

    ‘Utvrdili smo da su najopasnije one koje nastaju kihanjem. To zato što taj sadržaj kihanjem dostiže najdalje. On ide i preko 2,5 metara i tu su čestice u tom posljednjem dijelu. One su još sitnije i one su te koje prodiru dalje u disajne puteve i na taj način dovode, kako se sada opisuje, do nježnih pahuljastih promjena na plućima. To je zato što dolazi do najudaljenih dijelova dualnih areola. Dugo sam se pitala, izvještaji dolaze iz Kine, toliko ljudi smrtnih slučajeva i niko ne opisuje rendgenske promjene takvih pacijenata. Međutim, sada u posljednje vrijeme imamo opis i tih rendgenskih promjena. Moje objašnjenje je, vjerovatno je bilo s početka stanje da su naglo pacijenti umirali i oni nisu imali vremena da prave rendgene i zato su bili oskudni u toj dijagnostici’, navodi dr. Dizdarević.

    Ali, ono što mi, kaže, tu moramo voditi računa jeste da ovo nije ni prva endemija, ni epidemija, ni pandemija već je to ko zna koja po redu.

    Retrospektivno, ističe, kada se pogleda do 1882. godine umrlo je 200 miliona ljudi od tuberkuloze. Poslije pronalaskom vakcine, pronalaskom lijekova taj broj se smanjio, te nije više bila izražena velika smrtnost.

    ‘Ali, 1992. godine ponovo je tubekuloza stavljena u globalni plan. I koronavirus je u globalnom planu. I SARS je u globalnom planu. Ovisno je gdje će biti PiK (prevencija i kontrola širenja) kod ove pandemije koronavirusa. PiK izbijanja u Kini sada jenjava. Oni sada daju dobra uputstva za Italiju. Oni su toliko bili ažurni, toliko su brzo reagovali da su sada u stanju da rade kliničke studije, da ispituju lijekove, da daju mišljenja drugim na koji način da postupe sa čitavom ovom situacijom u kojoj smo se našli’, ističe dr. Dizdarević.

    – Borba za pronalazak lijeka

    Kaže da je kao mladi ljekar bila angažovana i radila kada je bila epidemija Variola (boginje) u Jugoslaviji.

    ‘To je bilo strašno. Nisi čekao hoćeš li oboliti ili nećeš. To se išlo na sve strane da se pomogne. Poslije mnogo godina došla mi je pacijentica, poznanica na Kliniku za plućne bolesti i tuberkulozu ‘Podhrastovi’ koja je preživjela Variolu s jakim ožiljcima po licu. To je strahota. Kod nje su čak i obrve bile u ožiljcima. To je bila katastrofa’, navodi dr. Dizdarević.

    Kaže kako smo imali 1918. godine i veliku epidemiju i pandemiju “Španske gripe” od koje je prema nekim navodima umrlo 30, a u zvaničnim izvještajima se navodi da je to bilo oko 70 miliona ljudi. To su, kaže dr. Dizdarević podaci koji su strašni.

    ‘Imali smo 2003. godine SARS. Isto je to jedna vrsta akutnog respiratornog distress sindroma s A virusom. Sve su to neke bolesti koje dovode čovječanstvo u iskušenje. Sve ovo nam ukazuje da moramo voditi računa o sebi, voditi računa o okolini, voditi računa o svojim ukućanima, družite se, ali svakako vodite računa s kim ćete se družiti. Ovo što je sada kod nas napravljeno kao mjere je stvarno dobro. Sve razne institucije su napravile sve što su mogle, ali pitanje je kada će PiK korone biti u BiH. Očito ovo još nije PiK koronavirusa. Hoće li to biti za dva-tri mjeseca, a onda smo se već iscrpili. I onda kada budemo trebali jako aktivno da radimo već ćemo biti iscrpljeni i na taj način ćemo voditi računa šta smo i gdje radili’, navodi dr. Dizdarević.

    Navodi kako su grupe podijeljene u naučnike istraživače za vakcinu, naučnike istraživače za terapiju, epidemiologiju i naučnike koji su kapa svima i koji vode računa o svemu tome i kontaktiraju putem telefona online da se vidi kakva je situacija.

    ‘Po ovim analizama što svijet i nauka kaže, kod nas u BiH još nije PiK. Ali, činjenica ako se ne budemo pridržavali mjera da ćemo spriječiti širenje virusa. Vidite šta se desilo sa slučajem sa proslave u preduzeću Igman gdje je bila zaražena osoba iz Beograda. On je koristio mikrofon i svaki čas su se mijenjali korisnici. I sva četvorica koja su sudjelovala u tome svi su obolili. On je bio korektan kada je saznao da je zaražen pa je odmah obavijestio ostale i tako su otkriveni. Treba odgovornost. Ona je ovdje ključna’, kaže dr. Dizdarević.

    Navodi kako je veoma dobre i jasne upute dala sociolog Jasna Bajraktarević o odgovornosti građana.

    ‘Zaista u ovoj situaciji je najvažnija odgovornost da bi izbjegli PiK javljanje ove bolesti. Neko predviđa da će sve trajati i do dvije godine ako se ne pronađe lijek. Sada je prestiž ko će to učiniti. Otima se Amerika, Kina, Japan, Holandija… Engleska na veliko radi sa antiviralnim lijekovima. Uveliko se ispituju i leukotrijenski lijekovi, lijekovi koji se upotrebljavaju za reumatizam. Sve je to nešto što nauka razmišlja šta bi moglo da bude. Sada se ispituje da nema koliziju s koronavirusom. Jer, pojedini lijekovi koji bi odgovarali kao terapijski, koji bi bili efektivni mogli bi se uključiti. Ispituju se čak i eritromicini. Oduvijek sam mislila da su sumamed, azitromicin, doksiciklin jedini od antibiotika koji mogu na neki način da onemoguće širenje virusa. Iako, virus dođe i ode. Nekada ima i komplikacija. Sada ispituju tu grupu lijekova astromicina da vide njihovu efektivnost kod primjene oboljenja koronavirusom’, kaže dr. Dizdarević.

    – Respiratori, lijekovi i dijagnostika moraju biti u ratnim rezervama

    Međutim, činjenica je da je, kaže, koronavirus nepoznat.

    ‘Imamo simptome koji su simptomi gripe i imamo koji su popratni simptomi. A, imamo koji mogu da budu asimptomatski, gdje nema ništa. I često u medicini imate infekciju, ali nemate oboljevanje. Ali, ovdje, kod koronavirusa nije tako. Ovdje ako je neko zaražen bez obzira ima li simptome ili ne mora u karantin’, ističe dr. Dizdarević.

    Ističe, i primjer tuberkuloze u slučaju zaraze. Navodi sa smo mi svi 90 posto prokuženi klicom tuberkuloze, ali da 10 posto toga oboli. Može se, kaže dr. Dizdarević, zamisliti onda koji je to dijapazon da se 90 posto inficira, a samo 10 posto oboli.

    ‘A, ovdje kod koronavirusa nije tako. Ovdje čim si bio u kontaktu, ako se potvrdi bez obzira imaš li simptome ili ne, mora uslijediti izolacija. Simptomi kod blažih oblika su male temperature, malo jača drhtavica, za razliku od H1 N1, gdje su jako visoke temperature, gdje ukoliko se nije dala vakcina išlo je u SARS, akutni respiratorni distress sindrom koji latalno završava. No, ovdje imamo blage simptome i kašalj koji ne traje dugo, više je suhi. I karakteristika za razliku od drugih virusnih promjena tu nema neko curenje iz nosa, suzenje očiju i imate otežano disanje, ali ne uvijek. Drugi stepen je jače otežano disanje koje ide s nedostatkom daha. Treći stepen ide u akutni respiratorni distress sindrom gdje vodi do sepse, septičnog šoka i letalnog ishoda. To je ono zbog čega se traže ventilatori’, kaže dr. Dizdarević.

    Ističe da sada tražimo ventilatore, oksigulatore, respiratore, ali da je uvijek u ratnim rezervama trebalo da bude viška u slučaju potrebe.

    ‘Nije samo kod nas, to je u čitavom svijetu. Ne možeš sada tražiti odjednom 400 ventilatora ili respiratora, a nema ih nigdje. Važna je i obuka ljekara. Treba ga znati uključitu, tu vještačku ventilaciju. Veoma je važna i ratna rezerva u lijekovima, dijagnostici i u terapiji. Hvala bogu kada imamo Svjetsku zdravstvenu organizaciju’, naglašava dr. Dizdarević.

    Navodi kako se nije smjelo desiti da nemamo Kliniku za plućne bolesti i tuberkulozu, koja je pretvorena u izolatorij.

    ‘Klinika za plućne bolesti u ovakvim okolnostima je neophodna. Sada se ljekari nalaze na Kliničkom centru na nekoliko mjesta. Ko zna kada će se sve to ponovo uspostaviti. Ko sada rukuje tim aparatima koji su veoma važni za tretman plućnih bolesnika. Mnogo smo truda i rada uložili da bi osposobili Kliniku za plućne bolesti i tuberkulozu. U ratu sam išla kroz tunel kako bismo se borili i stekli mogućnost da kliniku stavimo na referalno mjesto kada je u pitanju liječenje tuberkuloze, ugradili smo lift kojeg nije bilo posredstvom donacija. Nije se smjelo dozvoliti da Klinika za plućne bolesti i tuberkulozu ne bude na usluzi pacijentima u svom kapacitetu’, poručuje dr. Dizdarević.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje